Psujem u sebi dok zaključavam vrata svoje stare Corse i saginjem se prema vanjskom retrovizoru napuknutog stakla da provjerim šminku. Prstima skidam sloj svjetlucavog sjajila sa kapaka, a jagodicom malog prsta brišem podeblju crtu sivo-plave olovke za oči.
Odjednom se sama sebi činim prenašminkanom, kao paradni konj, a u maloj zgodnoj haljinici golih leđa se osjećam kao slon u staklani. Oduvijek sam željela nositi malu ljetnu haljinicu koja otkriva leđa, za vrtne zabave na koje nikad ne idem ili romantične ljetne noćne provode; za Jazz koncert uz more ili neki film.
Dolazak ovdje večeras je bio užasna ideja, totalno amaterska. Nespretno teturam šljunčanom stazom u visokim petama i osjećam se poput zadnjeg idiota. Srce mi lupa, a želudac mi se grči kao pred ispit o kojem mi ovisi godina koju sam već nebrojeno puta pala. Ispit koji polažem sama za sebe, ispit koji polažem za Ritu, da joj pokažem da me nije strah Erika niti da imam bilo kakvih osjećaja koji vise u zraku. Da joj dokažem da je sve umrlo i da sam njemu, njoj, sebi – oprostila. Kao da polažem ispit o kojem ovisi da li ću samu sebe uzimati za ozbiljno.
Da se barem nismo posvađale prošlog tjedna kad sam se predomislila oko dolaska na ovu namontiranu feštu. Namontiranu i usiljenu. Sama pomisao da ću ga susresti ovako dogovoreno i svjesno činila mi se toliko apsurdnom, gotovo perverznom, nakon svega što se dogodilo.
I to sam rekla Riti; nakon svega što se dogodilo ne mogu se samo tako naći s njim. Ili njom. Pričala sam joj o tome bez prestanka kad smo se u nedjelju vozile biciklima oko Jaruna.
Njen šutljivi muž je vozio dalje iza nas sa njihova dva sina, mrzovoljna teenagrea. Slušala me, ali joj sa lica nije silazio izraz blage iritacije.
„Prestani to govoriti „nakon svega što se dogodilo“.“
„Pa kaj ne valja? Jel` nije tak`?“
„Pa ne znam, zvučiš tako... Ogorčeno. Možda je vrijeme da se stvarno suočiš sa njima.“
„Molim?“ Viknula sam malo preglasno. „Ja da se suočim?“ Odjednom sam osjetila kako me obuzima bijes i osjećaj izdaje. „Pa oprosti, nisam ja ta koja se spetljala sa dečkom svoje najbolje...“
Nisam stigla niti završiti rečenicu, a ona je sišla sa bicikla, dala mi znak da se stišam i pričekala svoje dečke i rekla im da „teta Saša i ja ćemo malo prozujati, vidimo se na kraju i onda idemo na sladoled“.
Kad su odmakli, ljutito me pogledala.
„Eto vidiš, baš to, e to me baš izluđuje kod tebe!“ Protrljala je čelo i umorno me pogledala.“Već deset godina slušam to jedno te isto,“ i napravi grimasu i oponašajući me:
„Ja sam Saša, pa nisam valjda ja spavala sa dečkom svoje najbolje prijateljice.“
Prođe jednom rukom kroz kosu i duboko udahne.
„Ne mogu to više slušati. Žao mi je, grozno je to što se dogodilo. Ali... Čini mi se da si užasno nesretna i da nisi oprostila, nisi zaboravila, nisi krenula dalje.“
Rita se zagleda u svoje ofucane tenisice i nastavi tiše.
„Ponekad čak niti ne moraš ništa reći, vidim ti to u pogledu, u tvojim propalim vezama, u poslu koji ne podnosiš.“ Frkne nosom i nastavi, “I taj Matija, kaj uopće tražiš s njim..“
Znam da je Matija iritira od prvog dana i otvoreno mi je davala do znanja da sam ja za njega premija, a on za mene niti utješna nagrada. Tu ostajem bez protuargumenata jer Matija stvarno zna biti antipatičan i njegov superioran stav odbija ljude, a da za njega nema baš nikakvo pokriće; nema znanja, karizmu, vještine niti izgled kojim bi svoju prirodnu bahatost mogao barem malo ublažiti do granice prihvatljivosti. Čak i da je to sve to podnošljivo, on je oženjen. Na listu njegovih odbojnih osobina dodaje se i ova: varljivi gad.
Stojim u šoku i ne vjerujem da je upravo ovo sad izgovorila. Osjećam da mi se grlo steže i samo što ne zaplačem. Ne znam da li sam uvrijeđena ili povrijeđena. Nisam pojima imala da me vidi tako patetičnom i jadnom. Ne znam što mi je gore sjelo; biti jadan i patetičan i da te takvom smatra tako dobra prijateljica ili joj dokazivati da to zapravo nisam. I to joj kažem drhtavim glasom, spremna da istog trena odem kući i ne pričam s njom o tome ama baš nikad više.
„Saša, ja sam direktna, to valjda znaš. Ali baš zato jer te toliko volim, moram ti to reći.“ Pročisti grlo i odlučno me pogleda:“Moraš početi stvarno živjeti. Već se pomalo i bojim za tebe...“ Premjesti se s noge na nogu. „ Osim toga, ti i Erik tehnički više niste bili skupa kad su se on i Marion spetljali...“
Pogledam je u nevjerici. Ima pravo. Nismo više bili skupa. Ne znam što bih joj na to rekla. Osim, „to je bilo prije sto godina i bez veze... Zašto ja sada moram o tome razglabati... Zašto ja moram oprostiti...“ Osjećam da želim pobjeći iz ovog razgovora i ne želim da spomene Marionina pisma i da produbljujemo temu koju sam ja sama započela.
„Pa mislim da ti jako dobro znaš zašto...“ Pogledala me istim pogledom kao i moja mama kad mi uđe u misli. Zato Ritu volim, ali me iz istog razloga i ponekad beskrajno nervira; to njeno nepogrešivo rukovanje sa mnom.
I onda kad ne znam kako drugačije uzvratiti, izlanem:
„Ma nemoj, a ti kao radiš posao koji obožavaš i ti baš ono kao znaš kako treba živjeti. Tvoj život je san snova...“
Znam da zvučim kao petogodišnjakinja koja nije dobila sladoled i istog trena požalim što sam to rekla jer joj na licu pročitam razočaranje što njen sjebani život koristim kao izgovor. Povrijeđena je.
“Jako dobro znaš da ovaj razgovor nema nikakve veze sa mnom.“
I nema, istina je. Sjetim se sati i sati razgovora, ispovjesti o njenom nesretnom braku i bolesnoj posesivnosti njenog muža i njenoj opčinjenosti zgodnim pedijatrom sa odjela iznad hitne gdje radi. Znam da ponekad odu na kavu i da razgovaraju, ali i da bi je muž sravnio sa zemljom da za to sazna.
Preplavi me sram jer sam tajnu koju mi je povjerila korisitim na tako jeftin način; da opravdam sebe i da skrenem pažnju sa svojih slabosti.
I da nekako ipak popravim popodnevno druženje, dotaknem joj ruku i pomirljivo kažem:
“Imaš pravo, otići ću na tu glupu roštiljadu.“ Iako u tom trenu nisam svjesna što će mi to donijeti, ipak pristanem na to i znam zašto.
***
Nisam mogla skinuti pogled sa njegovih nogu.
Jednostavno nisam mogla.
Pravila sam se da gledam u daljinu, galebove, češke turiste kako gule jabuke desetak metara od nas i par jedrilica u daljini, ali pogled kao da je sam odlučio kliziti po njegovim savršeno oblikovanim listovima, mišićavim i opaljenim suncem na baš na pravim mjestima.
Razmišljam kojim sportom se bavi, možda trčanjem. Definitivno trčanjem.
Pokušavam samu sebe napraviti manje očajnom nego što jesam i skrećem si pažnju sa bezobrazno zgodnog stranca , ali ništa ne pomaže. Knjiga koja mi stoji nepročitana, moj omiljeni Updike i njegov Brazil. Nesretna ljubavna drama mlađahnih ljubavnika odjednom mi se činila očajno mračna i depresivna, a ne kao kad sam je tek kupila, kao odlično djelo puno književne čistoće i mudrosti, kako je napisao neki književni kritičar.
Bilo je to prije revivala pomodnih sunčanih naočala u stilu Jackie O. pa su male lenonice loše skrivale moj zadivljen pogled. On i njegov prijatelj su stajali nama okrenuti leđima i gledali prema moru. Ispravila sam se iz poluležećeg položaja, sjela na ručnik i malo se nagnula unaprijed da još bolje promotrim te božanstvene muške noge i sve ono što dolazi iznad njih. Lijepa, čvrsta muška guza. Visina savršena, i iako stoji na mjestu već pola sata kako ga promatram, prepoznajem neku gipkost u tijelu i ramena u kojima se poželim izgubiti.
U dobi kad imaš dvadeset i tri, to je sve što gledaš.
Mladić sa nogama se svako malo okrene u stranu, razgovara sa prijateljem koji izgleda poput prediomenzioniranog ragbijaša dobrog srca. Živo gestikuliraju i vjetar donese pokoju riječ do mene. <em>... Ma daj, stari... Nema šanse... Zrinka i njena stara.. Postavlja ultimamtume... </em>
Kosa mu je mokra od kupanja i od toga mi se stvori val uzbuđenja u želucu. Ne mogu objasniti zašto sam u samo par dana postala opsjednuta njime, <em>Nogama</em>, ali nije da sam se previše zamarala razlozima.
Na toliko čekanom i željenom ljetovanju, nakon godina i godina štrebanja i položenih svih ispita u roku, nakon što mi je ostao samo diplomski, mogla sam si dozvoliti barem jednu ljetnu avanturu. Da i ja imam poneku pikanteriju za unučad, pomislila sam i zamislila se kao bakica sa punđom kako okupljenoj djeci pričam svoje vruće ljetne avanture, a oni se hihoću.
Svako malo provjeravam da li Marion još uvijek spava na ležaljci u hladovini pored mene i nadam se da nije primjetila kako već treći dan zaredom doslovce buljim u Noge. Ali ne, ona nije sklona istraživanju, a još manje čitanju tajnih signala ako ona sama nije mračni predmet želja.
I kao da mi čita misli, promeškolji se i nešto promumlja. Krene se napadno rastezati i odbaci ručnik kojim je bila pokrivena. Otkrije zategnuto tijelo u kratkim hlačicama i minijaturnom topu. Podigne kosu i zabljesnu njena lijepa mršava preplanula ramena. Počne se žaliti da je gladna i da je boli glava. Krene se skidati u kupaći, a ja se istog se trena u sebi pozdravim sa Nogama jer kraj Marion u kupaćem i njene sjajne kose preko njenih lijepih mršavih ramena, nemam šanse. Nema tog muškarca koji će primijetiti mene pored nje. I prije nego što mi stigne išta drugo reći, kažem joj da idem u more. Ustanem i namjestim donji dio kupaćeg, raspustim kosu jer je volim smočiti i potpuno zaroniti. Jednostavno pobjegnem od Marion tako da me Noge ne uspoređuju s njom. Što sam dalje od nje, to bolje.
Plivala sam, činilo mi se dugo, more je mi je ohladilo glavu. Voda je bila glatka, savršena i djelovala nekako utješno.
Moja mama oduvijek govori da je voda moja prava mama, jer me je kao malu jedino kupanje smirivalo od neutješnog plača. Pomislim da će ovo ljetovanje biti isto kao i svako drugo sa Marion, a ja si sama uopće ne pomažem.
Izađem iz mora, zagladim kosu, ocijedim je i krenem nazad prema njoj. Nakon samo par koraka osjetim lagani dodir na ramenu, okrenem se i potpuno se izgubim jer to Noge stoje ispred mene.
Smješi mi se. Lijep, zdrav, sunčan osmijeh, kao i izblijedjeli pramenovi kose. Sve oko njega je lijepo, zdravo i svježe.
Ispričava se ako je nametljiv i govori mi nešto kao da me viđa već par dana na plaži i ako bismo ja i prijateljica, <em>ja</em> i prijateljica, došle navečer u uvalicu izvan mjesta na druženje, njegov prijatelj slavi rođendan. Bit će tridesetak ljudi.
Ostatak nisam čula, samo sam ga gledala. Prišao mi je kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. Samo tako. Kaže da se zove Erik i saznajem da ima dvadeset i sedam godina. Na postdiplomskom je negdje u inozemstvu, ali sada trenutno na odmoru u Hrvatskoj. Da je fešta od devet na dalje, neka ponesemo nešto protiv komaraca.
I da, Saša, lijepo ime. I da sam bijela, ne sunčam se? A da, vidi da imam pjegice, bolje da se čuvam sunca. Ja gledam u svoje žute japanke i pomalo istrošeni roza lak na nožnim prstima i tek nakon tih prvih par minuta osjetim kapljice vode kako mi se cijede niz kožu i mislim da trebam otići po ručnik i obrisati se, ali ne želim, stvarno, ne želim prekidati razgovor. I onda me upozna sa ragbijašem Tomom, a ja pozovem Marion koja mi donese ručnik i ja se konačno obrišem.
Marion ostane vidno zapanjena Erikovom pojavom i upitno me pogleda, nimalo diskretno. Tako smo stajali u krugu i pričali, nas četvero. Marion se pomalo prenemagala i malo previše hihotala, zabacivala kosu amo-tamo i barem osam puta u deset minuta uzviknula, potpuno nepotrebno uz razrogačene oči, za što je valjda mislila da je strašno privlačno: „Ma daaaaaajjjjj...“ Prepričavala je neku zgodu o sebi, a kako drugačije, ali on je cijelo vrijeme pogledavao mene od čega mi se ugodno vrtjelo u glavi. Bilo je očito da ga ona ne zanima. Ne u tom smislu. Zanimala sam ga ja i to uopće nije skrivao.
Na kraju, kad smo se nas dvije krenule spremiti u naš hotel, a njih dvojica otišli svojim poslom, već sam krenula pokupiti stvari kad on vikne moje ime.
„Saša...“ stajao je i sunce mu je ulazilo u oči, a ja sam se doslovce zalijepila za njegov pogled. „Da?“, nisam mogla skinuti osmjeh sa lica.
„Čuvaj se sunca...., lagano se nacerio i jedva primjetno mi namignuo.
Od čega mi se lagano zavrtjelo u glavi kao onim slabokrvnim frajlicama u kičastim romanima Barbare Cartland.
***
Tomo mi prilazi sa onim svojim velikim osmjehom i toplim zagrljajem. Komentira da sam jako mršava i jedem li išta.
Onda me jako stisne k sebi i prošapće: “Iza je, u voćnjaku, hoćeš da idem s tobom?“
Kažem mu da ne treba, iako ne ispuštam njegovu ruku, grčevito je stišćem kao utopljenik slamku.
Rita nije došla sa mnom, ona i muž su se opet gadno posvađali. Neka ja idem, a sutra da dolazi kod mene na kavu i da ćemo razgovarati.
Potpetice su mi previsoke i sada vidim potpuno neprimjerene za Tominu podsljemensku vikendicu. Ljudi koje ovdje vidim su neki naši stari prijatelji, a neki su novi kojima ne poznajem lica. Stopala me već sada luđački bole i osjećam se kao čaplja. Skinem elegantne sandale sa remenčićima.
Pitam se koji mi je vrag bio da sam se ovako obukla, svi oko mene su u jeansu i japankama, neke žene su u sportskim haljinicama, a jedino ja sam naprlitana ko paradni konj.
I baš kao i prije deset godina kada sam ovuda hodala bosa, uzmem sandale u ruke i proguram se kroz malu terasicu punu ljudi koji su se sjatili oko posluženog roštilja. Bučno se pozdravim sa Snješkom , Karlom i Ivom uz obavezno <em>ludnica na poslu, moramo na kavu i kaj se ne javljaš</em>.
Zadržim se s njima desetak minuta i svim silama se trudim skoncentrirati na razgovor, ali misli i pogled mi leti prema stražnjem djelu kuće. U zraku se osjeća miris roštilja i meni omiljenih paprika sa grila, ali hrana mi je sada zadnja na pameti.
Odšećem iza kuće, prođem uz staru garažu u kojoj je još uvijek parkirana stara Lada Niva kojom smo se nas četvero vozili po Sljemenu, onog istog ljeta nakon što smo se vratili sa Hvara.
Čujem svoje ime i okrenem se. Tomo stoji iza mene.
„Jesi dobro, sigurno nećeš, mislim... da odem s tobom?“
„Zašto?“
„Pa ono, mislio sam...“
„Da li bi me trebalo biti strah? Erika?“ Smiješna mi je ta Tomina silna briga, ali me istovremeno gane toliko da mu poželim reći da mi je on brat kojeg nikad nisam imala, što i nije daleko od istine.
„Ja mislim da bi njega trebalo biti strah mene!“ I krenem se glasno smijati. „E, a zamisli da ga istučem!“
Tomo se na to naceri i zabije šake u džepove traperice.
I stvarno, odjednom sagledam svu komiku cijelodnevnog uređivanja, nabadanja na potpeticama po šljunku i beskrajnog vijećanja sa Ritom. Sve to mi u trenu postane strašno smiješno i shvatim da je meni sve to zapravo ok. Ja sam dobro, sve će biti baš kako treba.
Ne mogu si pomoći a da ne pitam Tomu.
„E, a Tomo? Kak` to da ste si ti i Erik ostali tako dobri nakon svega? Mislim, oprostio si mu? Ili što, ne kužim...“
On bespomoćno raširi ruke i slegne ramenima :“Kad ga vidiš, znat ćeš. Ovako jadnog ga nisam nikada vidio. Pogotovo zadnjih par godina.“
„Znači stupanj jadnosti raste s godinama?“
„Tako nekako.“ Nasmije se, a ja ga lagano gurnem prema kući.
„Idi, ne trebam te, gosti te čekaju.“
Odjednom se osjetim snažnom i nedodirljivom, bez gorčine i samosažaljevanja. I svidi mi se taj osjećaj.
Na mjestu gdje je Tomin tata imao vrt, sada je voćnjak sa sjenicom na na samom dnu .
Kroz rešetkastu ogradu ne vidim sjedi li tko u njoj jer je obrasla bršljanom. Zaobiđem je i stanem pred ulaz sjenice, točno nasuprot klupice na kojoj sjedi on.
Stojim pred njim, bosa, prljavih nogu od hodanja kroz voćnjak, u haljinici golih leđa i razmazane šminke. Nisam zaustavila dah, niti mi je srce lupalo. Potpuno sam svjesna kako sve ovo izgleda; ja sam došla k njemu. <em>Došla sam k njemu</em>.
Iako su mi noge bijele i vide mi se one male žilice na potkoljenicama i iako već pola godine ne vježbam i mišići mi nisu baš najzategnutiji, u ovom trenutku mi je to svejedno. On digne pogled i u očima mu vidim iznenađenje pomiješano sa oprezom. Vidim, znam, da nije siguran da li se smije nasmiješiti ili se od njega traži da ostane ozbiljan. On je, isti je.
Njegov pogled koji sam pomalo zaboravila, a koji mi je tako duboko usađen da me sjećanje na njega lagano zaljulja u glavi. Ali samo na tren. Sve je oko njega tako dobro poznato.
On niti ne zna da sam ga prije par godina vidjela sa Marion, ne zna da sam već onda vidjela da ima malo sijedih.
„Ej.“ Jedino je što mi pada na pamet i razvučem usta u osmijeh.
„Ej ti...“ Sretno se nasmiješi, ali ne previše. Ima par sitnih borica oko očiju. Ustane sa klupice, ali ja mu rukom dam znak da sjedne. Bez grljenja i sličnih gluposti, pomislim. U nelagodi se vrati na klupicu i prođe lijevom rukom kroz kosu i kažiprstom krene kružiti po uhu. Tog pokreta se sjećam. Pokret nervoze.
„A tu se skrivaš, a?“
„Je, imao sam neki poziv pa sam se maknuo.“ Sigurno je pričao s njom. Ali to me ne zanima, ne? Stavi mobitel u bočni džep svojih skupih desert storm hlača.
„Kako si ti? Pretpostavljam da je komentar da se dugo nismo vidjeli pomalo ofucan, ne?“
Nasmije se i pokaže zube. Isti red lijepih bijelih zubi, ne previše američkih, što je dobro. I da ga danas upoznam, svidio bi mi se. Ne, ne bi mi se svidio; <em>totalno bi me imao</em>.
Otjeram glupe slabićke misli kao dosadne muhe.
„Pa ono...Dobro sam. Bila sam malo u dilemi da li da dođem ili ne.. Sada više nisam, očito...“, cvrkućem, pretjerano veselo. „Bez veze, mislim, ja sam ja, ti si ti. Nema drame, ne?“ I stvarno, nekako se počinjem opuštati, osjećam se posve normalno uz njega.
„Točno tako,“ djeluje ugodno iznenađen mojim dobrim raspoloženjem i to me potpuno razoruža.
„Kupila sam i novu haljinu, sva sam se upicanila“ Pogledam ga ukoso i upitno dignem obrvu i odmah shvatim da izgleda kao da flertujem s njim.
„Lijepa si..“ Razvuče usta u lijeni osmijeh, sad već opušten i oči mu se nasmiju. „Uvijek si bila lijepa.“
„To je u redu da kažeš, ali nije potrebno“, lažem pristojno i sjednem kraj njega, ne preblizu.
„Saša, ja...“, ne stigne ništa reći jer ga prekinem.
„Ne sada, nemoj...“ I stavim kažiprst na usta, „psssssst....“
On kimne da razumije. Gledamo zajedno prema suncu. Čujem ga kako diše i zatvorim oči. Šutimo i on i ja jer ne znamo o čemu bismo sada trebali pričati. Ne pričamo o tome što je bilo, niti o tome da mu nisam odgovorila na niti jedan mail koji mi je poslao u zadnjih par godina.
Ne pričamo o Marion niti o proteklih deset godina. Ovo sad, ovaj trenutak je potpuno izdvojen od svega. On pruži ruku i kažiprstom mi takne dlan, gledajući i dalje ispred sebe. Kajanje, opraštanje, samoća, gorčina... Sve preteški pojmovi za ovako savršenu ljetnu večer.
Ne pomaknem ruku. Pustim da njegov prst miluje unutrašnjost mojeg dlana.
Čujem zrikavce u daljini, a sunce se počinje spuštati. Moj mobitel u torbici signalizira da mi je stigla poruka, ali čak me niti to ne uspije vratiti u stvarnost. Pogledam od koga je. Matija: <em>otišla je na vikend kod mame. Doma si? Stižem za 10 min.</em>
Izbrišem poruku, stišam zvuk mobitela i vratim ga u torbicu.
„Idemo nešto popiti?“, ustanem veselo. Večeras ću se zabaviti, odlučim. „A i gladna sam. Ti?“
„Pa nisam jeo skoro ništa cijeli dan, mogao bih, da.“
I odšećemo nazad do kuće, njegova ruka me par puta okrzne po boku i ja se trudim to ignorirati.
Zastanemo par puta, priča mi o svojem poslu, novim ponudama koje dobiva i stresnom životu u Americi.O tome da je sretan da će barem idućih nekoliko godina provesti u Hrvatskoj. Priča u jednini i ne spominje nju, niti Niku.
I onda kao da je čuo moju misao, kaže: “Od rastave razmišljam da se vratim doma, a sad se konačno otvorila prilika.“
Iznad glave mi je ogorman upitnik. Poželim ga pitati o rastavi, ali ne mogu. Nisam za to znala. Ako je tako, ne razumijem svrhu novinskih naslovnica, zajedničkog fotografiranja i idiličnih napisa. <em>Supruga nagrađivanog hrvatskog novinara: veselim se povratku kući</em>
Ipak, odlučim na sve samo pristojno kimati glavom i ne pitati ga ništa, ne večeras. Pričam mu o sebi, o poslu kojeg želim promijeniti, a malo toga poduzimam, o mami i njenim fiks idejama koje me izluđuje, o tati koji je umro prije pet godina. I kako ništa više nije isto otkako ga nema. Pokušavam biti optimistična, otjerati onu tužnu sjenu iz sebe svaki puta kad ga spomenem i uspjevam. Jer iako ništa više neće biti kao i prije, meni poznato i drago, večeras sam okružena veselim ljudima, dobrom muziku i ljetom u zraku.
Kasnije se presvučem u prevelike traperice i pulover Tomine sestre i priključim se društvu na zatvorenoj terasi. Sjednem na pod, prekrižim noge i pijuckam vino. Uz prigušenu svjetlost svijeća i urnebesan smijeh, prisjećamo se zaboravljenih događaja koje prepričavamo po stoti puta, izvlačimo ih iz naftalina; sa koncerata, zajedničkih ljetovanja, proslava.. Pijanstva, drame i ljubavi, sve je došlo na red, osim nas četvero. Nitko ne spominje romansu između Marion i Tome i njegovo slomljeno srce. Niti Erika i mene.
Osjetim pogled i okrenem glavu. Shvatim da me gleda sa drugog kraja terase. Kad nam se pogledi sretnu, on digne čašu da mi nazdravi i učini mi se da je rekao:“Za nas.“
Malo smo svi pijani i čini mi se da sam pogrešno protumačila pa spustim pogled i ne uzvratim mu. Obrazi mi gore i osjećam da sam uvučena u nešto novo i staro istovremeno.
***
Zabava se protegne do sitnih noćnih sati i nas nekoliko na Tomino inzistiranje ostanemo prespavati u kući.
Kuća je velika i ima dva krila na dvije etaže. Tomin tata se par godina prije smrti počeo baviti seoskim turizmom što, suprotno njegovim nadanjima, niti jedno od njegove četvero djece nije nastavilo.
Tomo, njegova dva brata koja su živjela izvan Hrvatske i sestra Sonja su međusobno dijelili kuću za odmor povremena druženja i okupljanja.
Malo prije podneva siđem u dnevni boravak.
Zrinka, Tomina žena mi donese šalicu kave i posjedne me za veliki stol u kuhinji na kojem je već serviran doručak.
Zrinka je jedna od onih analnih tipova; organizirana i ukočena do boli. Ne propušta naglastiti kako u njenom životu ama baš sve štima i kako joj kuća blista, kako nema zadatka koji ona ne može ili ne stigne obaviti. Od savršeno odabranih deterdženata koji skidaju apsolutno sve mrlje, preko prezirivog osuđivanja onih koji uđu u minus na tekućem jer ne znaju s novcem, do prenaglašene potrebe da prikaže svoj brak apsolutno savršenim, iz svake njene rečenice vrišti potreba da istakne sebe i omalovaži druge.
Možda je najiritantniji dio nje to što se obožava zgražati nad tuđim propalim brakovima i ljubavima i naširoko raspravljati i osuđivati tko je kriv za slomljena srca nekih potpuno nepoznatih ljudi, samodopadno komentirajući da ona ne vidi da bi se to njoj ikada moglo dogoditi. Prema meni je oduvijek osjetno rezervirana i sumnjičava i znam da joj se ne sviđa da me Tomo često grli i dodiruje na naš prijateljski način.
Kao sada; Tomo dolazi u kuhinju zaštitnički me stisne za rame i poljubi u obraz.
„Jutro, jesi se naspavala kod nas seljaka?“ namigne mi i baci u zrak jabuku koju spretnu uhvati.
„A ha, malo me slama nažuljala, ali inače super,“ nakesim mu se.
„Moramo paziti na tebe, ti si gradsko dijete, je tak` Zrinka?“ Tomo itekako zna da sam odrasla na selu, a ja jako dobro znam da je pravi razlog što tako titra nada mnom Erikovo prisustvo.
Pogledam Zrinku, a njen ukočeni izraz lica i usiljeni osmijeh govore da želi da se gubim odavde što prije. Pitam se je li normalno da sretno oženjeni muškarac toliko često dodiruje svoju prijateljicu i da ga ne uzrujava prisustvo njegove žene i njeno negodovanje. Ali duboko u sebi znam da nisam ja ta koju Tomo želi zagrliti. A nije niti Zrinka, što i ona zna. I baš zato jer ju ja previše podsjećam na
nju, ne voli me imati u blizini – svojoj, niti svojeg supruga.
Pogleda me svojim tamnim, grubim očima, lagano digne jednu obrvu baš na granici nepristojnog i kaže mi:“Joooj, gle Saša, već ti je skoro jedan! Nisi spominjala da imaš nešto dogovoreno u dva... Mislim, da ne zakasniš...“
Usiljeno ljubazno mi se nasmiješi i ne skida pogled s mene. Shvatim poruku i prije nego išta izgovori, ustanem, a ona skloni moju šalicu nepopijene kave i tanjur ispred mene i odnese ih u sudoper. Tomo zakoluta očima, iznerviran njenim ponašanjem. Ustanem prije nego mi Zrinka stigne išta više od toga reći.
Kroz glavu mi prođe Erikovog pogleda kroz svjetlo svijeća i kako mu usne oblikuju riječi za nas i ništa od toga mi se ne čini stvarnim. Niti to da sam tijekom večeri više puta uhvatila njegov pogled.
„Obične pizdarije, dosta s tim“, pomislim i odmahnem glavom.
Prije nego krenem, zastanem na tren pored svojeg auta i noktom zagrebem po staklu da skinem sasušene mrvice nečega.
Ulazim u auto kad začujem svoje ime.
Erik, bezobrazno zgodan i neobrijan stoji iza mene. Pojavio se niotkuda. Osjećam da mi crvenilo nadire u obraze, moje prokletstvo s kojim se borim otkad znam za sebe.
„Saša, čekaj!“, dotrči do mene. Primjetim kako moj stara Corsa djeluje poput otrcane igračke u usporedbi sa njegovim blještavim mobitelom i skupim tenisicama. Dva svijeta, pomislim.
„Mislio sam, ako me do sada nisi ubila, valjda niti nećeš“, sam se nasmije na tu svoju šalu. Sigurna sam da je tu rečenicu uvježbao. Kladim se da je očekivao da ću s nasmijati, a kad ja ostanem ozbiljnog lica, ugrize se za donju usnicu i skrene pogled.
Svjesna sam kako izgledam i nemam potrebu glumiti da sam nešto što nisam. Jutarnje blijedilo odaje da sam sinoć malo previše popila. Kosa, koja zna i bolje izgledati, mi je skupljena u neurednu punđu, u majici sam bez rukava i Sonjinim prevelikim trapericama. Svoje otmjene štikle od sinoć držim u rukama, haljinica je uredno presavijena ispod pazuha. On mi se desio tako davno, tako davno da više nije važan, pomislim.
„Ovaj... Mislio sam...“, započne pa zastane. Izbjegava moj pogled. Čarolija od sinoć je nestala i na danjem svjetlu kao da se spustio stakleni zid zmeđu nas, kao da tek sada osjećam težinu proteklih deset godina. Stranci smo jedno drugome.
„Da?“, upitno ga pogledam, najneutralnije što mogu, kao što bih pogledala stranca koji me na ulici pita za smjer.
„Drago mi je da sam te vidio,“ kaže kad me napokon pogleda u oči. Iako sam sigurna da je htio reći nešto sasvim drugo. Ne znam što sam očekivala, da me pozove na večeru, kavu? Da klekne i da se pokaje? Ne znam što bih htjela jer zapravo sam sve sigurnija da mi je svejedno.
„Također“, mlako se nasmijem i otvaram vrata auta. „Moram ići“, kažem ljubazno i pomalo ukočeno.
Izgleda kao da želi još nešto reći, neka ne idem još i da li ćemo se vidjeti. I kao da ja želim da mi to kaže. Sve je to u mojoj glavi.
Bježi odavde što prije, govorim si.
I mahnem mu, uđem u auto i odvezem se svojom starom Corsom.
Nakon što malo odmaknem, prije prvog zavoja pogledam u retrovizor, a on još uvijek stoji na istom mjestu.
Nepomičan.
