4.

Desilo se bez najave, bez prethodnih razgovora o tome, bez nagovještaja . Nije da nije bilo onakvih dugih pogleda između njega i mene i ugodnog komešanja u želucu svaki puta kada bih spustila pogled. Bilo je i osmijeha koje smo sinoć upućivali samo jedno drugome preko stolova u restoranu. Cijelo je društvo ionako bilo prezauzeto opijanjem. 

Bilo je i razgovora, sinoć smo sjedili zajedno punih pet sati i čak je rukom taknuo moju i nije je povukao. Dugo.

Ali zaista ne znam kako sam završila u žbunju, baš onako kao u bauštelskoj metafori i doslovce se divlje pohvatala sa Erikom kojeg znam tek dva dana. Marion je opet u stilu dive izjavila da ju plaža previše iscrpila, dotaknula si čelo i teatralno skupila svoje stvari, nataknula svoje klompe sa visokom petom i zaputila se u stan. Ja sam odlučila još malo ostati i pitala se što će Erik odlučiti. Pogledao me preko šarenog Marioninog parea i rekao da i on ostaje. Tomo je ležao u kući, previše uništen pijankom od večeri prije. Vraćali smo se zajedno s plaže malo iza sedam i završili na sladoledu. I odjednom se stvorila neka energija i sladoled se otopio. A on i ja smo završili u grmiću iznad šetnice, a šetnica je točno između mora i grmića.

Objašnjavati da sam ja inače sasvim normalna, da ne bludničim naokolo po mediteranskom raslinju, da sam čak možda i sramežljiva cura koja je nevinost izgubila sa dvadeset, bilo bi jadno i zato šutim. Ja, odlikašica, dobro odgojena i pomalo suzdržana cura, koja pozdravlja susjede i ne psuje - kao baš takva, sam se potpuno i bez ograda, bez riječi i bez imalo srama pohvatala sa ovim veličanstveno zgodnim frajerom.

Erik me svako malo pogledava par metara dalje od mene. Zakopčava hlače, a meni prolete scene seksa od prije par minuta i želudac mi poskoči. Ne od srama niti nelagode jer je dan i svjetlo je i sve ovo skupa nije uopće romantično, nego od uzbuđenja. Želim mu dodirnuti rame i pomirisati mu kožu.

Šepam po malom prostoru sa jednom japankom i tražim drugu. Provirim kroz grane kroz koje se vidi mala uvalica sa kupačima ispod nas. Bojim se da se otkotrljala i pala nekom bavarskom turistu na glavu. Jednom rukom pridržavam bijelu laganu suknju, a drugom pokušavam zakopčati gornji dio kupaćeg. Od siline natezanja, elastična traka se odbije od mojih drhtavih prstiju i grudnjak poleti kao kamenčić iz praćke. Ostanem rukama prekrivajući grudi, a suknja mi sklizne do stopala. Napravim par smušenih koraka po kamenju gore dolje, kao muha uhvaćena u staklenku. Zapnem o granu i ogrebem golo rame. Tiho opsujem.

„Daj, ja ću“ Erik pokupi grudnjak sa poda i pruži mi ga. Okrenem mu leđa i navučem vražji komad odjeće. Erik mi zakopča malu kukicu na leđima, ali malo prije toga odugovlači i osjetim kako povlači prst po liniji bretela. I onda me poljubi u rame, na mjestu gdje sam se ogrebla. Naježim se. To baš nisam očekivala. Onda mi je provukao ruku oko struka i ja sam se zagledala u njegove ruke. Sparno je i ljepljivi smo.

Da li se to radi nakon samo usputnog seksa? Poljubac u rame?

Osjetila sam njegov dah i pitala se koliko puno smiješ imati godina, a koliko malo pameti, za seks sa osobom koju znaš manje od dva dana. 

Usputni seks. Ljetni seks. Seks bez emocija. Samo seks. Ludi seks.Na javnom mjestu.
Izvantjelesno iskustvo. Jedino je što mi pada na pamet, a da ima smisla.

„Znaš, ovo...“ okrenem se i pokažem na kamen na kojem smo do prije par minuta bili goli, „... je kažnjivo u nekim zemljama. Mislim na javnom mjestu.“

„Pa... prilično sam siguran da je kažnjivo i kod nas.“, nasloni se na drvo i prekriži ruke na prsima.
Želim se utopiti u njegovom glasu, jedino je što mi padne na pamet od jeftinih stihova. Zapravo ne mogu naći niti jednu stvar koja mi se na njemu ne sviđa, a to je loše.
Muškarac mora imati barem jednu manu ili skup manjih, a žena mora biti kadra uvidjeti ih, još jedan od suludih savjeta moje bake Agate, kao iz priručnika za supruge pisanog tridesetih godina prošlog stoljeća.

„Što nije u redu s tobom?“, pitam ga dok istovremeno shvaćam kako blesavo to zvuči.
„Molim?“ pita me vidno zbunjen.
„Ma ništa, ovaj...“ Odmahnem rukom i sagnem se da uzmem torbu za plažu. Navučem rozaste plastične
šlape za kupanje zbog kojih mi Marion pije krv na slamčicu.
"Mislim grozno, k`o kakva penzionerka iz DDR-a", `ko to još nosi, umire od srama kad se pojavim s tim na plaži jer narušavam njen savršen styling.

„Saša, ovo je bilo...“ on gleda malo u mene, malo zvjera naokolo. Prođe rukom kroz kosu , ruke su mu tako... Htjela bih da me još koji puta dotakne i bude mi na tren slabo od toga. Želja. Ili možda požuda?

Sigurno umire od neugode. Osjećam da će reći "hvala, doviđenja ili što mi je pobogu bilo" pa da ga preduhitrim i spasim se totalnog poniženja, kažem brže-bolje preveselim, pomalo histeričnim tonom:

“Da, jelda? Greška. Ono, kao da smo se zabunili, ne?“ I dignem ruke u zrak kao da bih najradije rekla,  pa šta sad, desilo se. Kao da smo, recimo, imali blaži sudar i sada razmjenjujemo podatke o osiguranju automobila.

Oprostite, hvala, molim, sve najbolje, doviđenja.

„Pa, ako ćeš to tako nazvati...“, šara nogom po kamenčićima.
„Pa ono, uopće ne znam šta mi je bilo, ono...“, zakolutam očima i lupim se po čelu. Pravim budalu od sebe i bolje da zašutim što prije.
„Zabunili smo se, eto, to je to.“ I nesigurno mu se nacerim. Ne pokazujem zube, samo usne razvučene u umjetan smiješak. Kao da je <em>on</em> ispričao ne baš smiješan vic.
„Zabunili, ha?“, kima glavom i ne miče se. „Zabuna. Pa dobro onda...“ Zabije dlanove, svoje lijepe muške šake, u stražnje džepove svojih kratkih hlača. Zabuljim se u njegove noge.

Opet mi je vruće od pogleda na njegove noge. Na njega.

Pitam se trebam li se sada rukovati s njime? Kakva je procedura? Krenem mu pružiti ruku, a onda promijenim putanju i krenem namještati kosu iza uha. U svojih dvadeset i tri godine nikada nisam ovako nešto napravila.

Ako je i postojala kakva šansa, mjerljiva u promilima da ikada, ikako on i ja završimo zajedno, to sam uspjela uprskati. Oboje smo uprskali. Ne spavaš se nekim tko ti se sviđa već drugog dana. I točka.

„Idem ja sada.“ Bez da ga pogledam, krenem se spuštati do puteljka.
„Znači ideš? Pa možda da se nađemo, ne znam, na kavi?“ ponudi on, kao nonšalantno. Sigurno to kaže iz samilosti.
„A da, dobro, da... Može.“

I odem smušena i tek kasnije shvatim da mu nisam dala nikakav odgovor.

***

„Spavaš?“, šapće Marion baš onako kako uvijek šapće kad zna da mi se spava i kad me želi probuditi.
„Saša, Sssssaša....“

Samo što nisam zaspala i pravim se da je ne čujem. Noć je ljepljiva i vruća i čuju se zrikavci i žamor sa ulice. Turisti, šetači i ulični zabavljači,.

„Mmmmm? Da, spavam.“ Promrmljam kroz stisnuta usta i zatvorenih očiju.

„E, kad već ne spavaš, ajd da ti nešto kažem“, više ne šapće.

„Marion, spavam!“ Tresnem glavom o jastuk i okrenem se prema zidu.

„Dobro, dobro vidim.“, sjedne u krevetu i upali noćnu lampicu iz ranih pedesetih, iz vremena kada se
njena teta, zapravo sestra Marionine bake,kao mlada učiteljica, tek doselila na Hvar. Cijela soba je
zlokobna i tamna, čak i usred bijela dana.
„Znaš... Mislila sam, ovaj Erik,“ privuče koljena k sebi i sanjivo se zagleda u goblen na zidu. „Mislim da se
pali, ali neće pokazati. Vidjela sam neke signale."

Naravno, uvijek se netko pali na nju, to je neizbježno.

Glasno uzdahne, a ja se ukočim. Odjednom mi se više ne spava i počne me grčiti u crijevima. Pitam se
kako netko može znati da se nekome sviđa bez da ta druga osoba to pokaže. Ili tako nekako.

Ne kažem joj da smo se Erik i ja zabunili. U srijedu popodne kad smo se vraćali s plaže. Pa smo se onda opet zabunili u četvrtak. No dobro, ipak smo se morali naći da raspravimo o toj zabuni. Dva puta. Pa jučer, pa danas... I da se nalazimo u Tominoj kući kada su ostali na plaži ili kasno navečer kada su svi pijani ili već spavaju. I pitamo se što to radimo, ali naravno da nemamo pojima. I sve o čemu mogu razmišljati je njegova koža, ugodno mirisna i ljepljiva, na mojoj koži.

„Saša, pa jel` ti mene slušaš!“

„Da, da, slušam. Erik. Se pali.“ Pa zašto ne na Marion, mislim, pa sa mnom se samo sastaje po žbunju i... Što
god već. Odjednom vidim Erika kao nekog perverznjaka. Znači obradio je mene, a sada je Marion na redu. A onda mi opet prolete scene naših tijela i čini mi se to nemoguće.

I kakvi su to signali o kojima ona priča?

Ako Marion baš ništa nije primjetila, onda je luda. Ili je samo, kao i uvijek, zaokupljena samom sobom.
Moram joj reći za njega. Sutra ću, svečano si obećam.

„Znaš Mari, mislim da možda ipak Erik... Ne znam, možda ima curu? Jesi pričala s njim?“

„Pa ne baš. Ne o tome. Pričali smo sinoć na molu. Tako, pričao je o svojem studiju, a ja o akademiji. I tak...“

Duboko uzdahne, gotovo sramežljivo, tako netipičnp za nju:

“ Frajer je mrak, ne? Tako je pametan, Saša. Nikada nisam srela takvog tipa. I zgodan. Za umrijeti.“

Ne sviđa mi pravac u kojem ide ovaj razgovor.

Znam da su pričali na molu. Čekao je mene, ali je Marion došla neplanirano ranije pa su prosjedili pola sata dok ja se ja nisam pojavila.
Marion je promijenila navike; ustaje ranije i šeće Dodu oko Tomine kuće kada oni još spavaju, odlazi po kruh okolnim putevima i traži ga, traži priliku da ostane sama sa Erikom.

Uslijedi par minuta tišine u mraku spavaće sobe. I onda, lakše nego sam se nadala, iz mene izađe:
„Marion. Zapravo... Moram ti nešto reći.“