***
Oko jedan iza ponoći se spustim u hotelsko predvorje oskudno namješteno sivih štofanim trosjedom koji je vidio i bolje dane, klimavim stolićem na kojem je heklani tabletić i ofucanom neprepoznatljivom biljkom u napuklom cvjetnjaku. Na zidu iza tog ugodnog kutka visi loša reprodukcija Van Goghovih Suncokreta i par slika naivnih slikara amatera. Zid nasuprot ulaznih vrata, lijevo od recepcije je obrastao čudnim hibridom bršljana i sobnog puzavca i prijeti da će pojesti čitavi hodnik.
Vani je prava ljetna oluja i već je par puta nestalo struje, grmi i sijeva i pomalo je prohladno za lipanjsku noć. Zatvorim patent svoje majice sa kapuljačom sve do brade i lagano se naježim. Čeznem za toplim krevetom i snom, ali Iva je zaspala nakon pola boce vina i hrče kao pravo pijano muško. Nema šanse da je probudim da se okrene na bok, a to znači da za mene nema sna. Mlazovi kiše se slijevaju po velikom musavom prozoru, a to me samo još više podsjeti na to koliko sam umorna i željna sna.
U nastavku recepcije je oskudno osvjetljen bar, a iza njega poguren stoji ostarjeli konobar naboranog lica. Lašti čaše ustaljenim pokretima, sa izrazom smrtne dosade na licu, ipak svečan i profesionalan čak i u tom trivijalnom zadatku. Bez obzira na to što hotel u kojem odsjedamo ima jedva dvije zvijezdice, osušene biljke u hodniku i što žbuka otpada sa zidova, naš konobar uredno i po svim stavkama PS-a nosi leptir mašnu i uredne, na crtu ispeglane, tamno plave svečane hlače i uštirkanu bijelu košulju. Stara garda. Iz radija krči Hrvatski Radio, drugi program ; krešti Mladen Grdović „Za ljubav ja dao bih sve, na, na na, na, na ,na....“ Istovremeno, sa prvog kata, gdje su sobe, povremeno dopru prigušeni vriskovi i smijuljenje kolega koji su poblesavili od alkohola i euforije sindroma maturalca.
Doteturam do šanka i uz olakšanje ustanovim da nema nikoga drugog, nespretno se popnem u stolicu koja se lagano zaljulja. Već sam dosta popila, „ali ne dovoljno“, pomislim rezignirano u sebi. Nakon glupe scene sa Matijom, prevrnutog kanua i mokre odjeće treba mi puno više da zaboravim preživljenu sramotu od boce vina koju sam sa Ivom iskapila u sobi.
Naručim džin tonik sa kriškom limuna. Konobar me samo umorno pogleda i postavi pred mene piće bez limuna, ali je zato na čašu nataknuta kriška rajčice. U trenu mi se čini da sam u paralelnoj stvarnosti jer me ta kriška jarko crvene rajčice totalno izbezumi i nisam više sigurna da li dobro vidim.
Pristojno se obratim starom konobaru:
„Oprostite...“, dignem ruku.“Tu je, ovoga...Paradajz.“
„Da,“ reče on uz kimanje glave bez da trepne.
Slegnem ramenima:“Zašto?“
„Nema više limuna, potrošio sam“, mrtvo hladno odgovori.
A ja kimnem glavom u znak razumijevanja kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
I onda začujem glas i šepave korake kako se približavaju iz smjera wc-a, iz mračnog kutka iza bara.
„A jebiga, vidiš, kad sam bio mlađi, mog`o sam popit` i po pe-šes piva bez ijednog pišanja, a sada, jebeš ga...“,
Zdeslav došepa do mene baš u trenu kad sam držala krišku paradajza u jednoj, a čašu džin- tonika u drugoj ruci. Zatvara šlic, upasuje košulju i i steže remen oko debelog trbuha. Zabuljim se u točku iznad šanka i u jednom trenu pomislim da se mogu praviti kao da ga ne poznajem. To je moje legitimno pravo.
„Sine Majore baš sam prič`o Arnoldu“, i pokaže na našeg umornog konobara, „kak`a su vremena došla“. I odmahne sjetno glavom, protrlja čelo pa potegne iz boce Karlovačkog.
Ja pomislim da je ime Arnold za doktore, odvjetnike i Terminatora, a ne za starog slabokrvnog seoskog konobara u Gorskom Kotaru. Arnold apatično kimne glavom i udijeli nam pospani osmijeh.
„Kako je nekad bilo, eh, kad sam radio u bivšem Yugoturistu, eeeeee, đe si ti sine bila kad sam ja radio biznis, a? Eh, heh, ni u planu!“ I namigne mi i krene se smijati ko luđak. Opali me dlanom po leđima, kao ono, prijateljski i srdačno, a ja se od siline udarca zakašljem.
Vidim da nema govora da odsamujem sa svojim turobnim mislima, a i Zdeslav već sav sretan primiče svoj barski stolac do mene.
Čisto reda radi, pitam:“Znači zlatno doba Yugo turizma, ne? Ajd živio drug Tito u to ime!“ I vrag mi ne da mira jer me jako iritiraju ti nostalgičari koji stalno prizivaju te partizanske priče:
“Ajd, vi ste barem živjeli k`o bubreg u loju, a mi koji smo nakon rata bili u dvadesetima, e mi smo fasovali.“
„Ma šta fasovali, šta tebi fali, a? Ajd vi svi pioniri samo da vam se žalit`, a?“
Pa možda to da mi plaća ne traje samo pola mjeseca i recimo, hmmmm, možda povremena pohvala da sam nešto dobro obavila, osim konstantnog psovanja i dernjave. Ali ne kažem to, već samo promrmljam, "ništa nam ne fali, baš je sve super".
„A jašta da je super“, i kad nastavi, znam da će monolog potrajati pa se pokušavam dovesti u polumeditativno stanje.
"... Deset milijona maraka sam ja njima prevalio preko svojih ruku... Paz` sad, u jednu sezonu. Preko ovi` ruku“.Zasuče rukave svoje poliesterske trenirke i kao neka svjetleća šuma, pokažu se čudesno guste i uredne dlake na zdepastim podlakticama.
Ja u čudu buljim u te njegove nadlaktice i zaključim da sam definitivno previše popila.
“ Vidiš ti to sine Major, a? Ja bio glavni za ugovaranja, doveo im Trans Tour osamdest i druge, jes` ti ikad čula za njih, a? A nisi, jadna ne bila, kako ćeš čut`.“ I odmahne rukom prema meni i kaže Arnoldu ispod glasa <em>ma mala nema pojima</em>.
Arnold se opet bljedunjavo osmijehne, a meni padne na pamet da se ne smije jer izgleda kao da nema zube.
Vrtim čašu svojeg pića na šanku i očajno se pokušavam dosjetiti nekog izgovora da se pokupim u sobu. Čak i cimerica koja hrče je bolje od pijanih noćnih razgovora sa ludim šefom.
„Dvije kuće sam izgradio do svoje tridesete. Jebat ga, sin mlađi se ženio i kaže neće živit s nama, al to ga ona njegova nahuškala, znam ja... „
I kima glavom kao Horatio u CSI-ju. „A ja napravio tri stana u toj prvoj kući, al` neće, ona njegova da ne kažem... moj Majore, jok, nije meni trebala bauštela u Dojčlandu ko mom blesavom bratu, evo jadan kičmu izlomio. Ja sam bio turistički djelatnik najvećeg turističkog tour operatora na Balkanu - Yugoimpexa...“ Ponosno završi izlaganje svojih imovinsko-stambeno-obiteljskih odnosa.
„A šta ćete, eto, mi mladi, volimo svoj život, što dalje od roditelja“, kažem tek toliko, lagano već očajna da razgovor privedem kraju. „Pa eto, bilo mi je drago...“, nastavim i odignem se od stolice, ali me Zdeslav povuče za rukav i ja bubnem nazad na stolicu.
„A slušaj `vamo...Sada... Eto ti ga na, ja, Zdeslav Pančić, nakon trieset i kusur godina, kažu..“ , tu mu se glas malo slomi i lagano zadrhti. “Stavilo me na listu za odstrel, eto, to sam doživio.“
Opsujem u sebi , ali se ohrabrujuće nasmiješim:“Ma šefe, šta bi mi bez vas, kakav odstrel, pih!“
Ne sluša me. Zašuti na par minuta i zagleda se u rogove nesretnog jelena obješenog iznad recepcije. Ja tu i tamo nešto pokušam nabaciti kako je kasno i da mi se stvarno spava. Ignorira me i nastavi.
„Reko mi Austrijanac, gnjida izdajnička, navuko me da mu sve poređam i uredim, a sada... Kaže Ja aba zi Zdeslaf, kajne arbajt mer, ja es ist recesion...Vir brauhen junge lojte, ajne noje, friše vizion...Jebo mater...On i njegova vizion, nabijem ga!“ Iskapi bocu pive do kraja i dramatično zaključi, zagledan opet u rogove nesretnog jelena:“ Sve je otišlo u kurac.“
I kad taman pomislim da ću neprimjetno otapkati nazad u sobu, priči nije kraj:“A ona mala pizda od Matije, e sram ga more bit`. Sve to njemu morem zafalit, đubre pokvareno, neodgojeno, podmetat tako noge kolegi, šefu koji ga je stvorio..“
Onda se okrene prema meni:“Kad smo već kod toga...“
Pogleda me suženih očiju i odjednom mi se čini da sam jako trijezna jer zaista ne želim čuti što će slijedeće reći:
“Ti Major, pa ti si fino čeljade, šta ti radiš s tom bitangom? Nije on sinko za tebe.“
Glas mu se smekša i pogleda me, prvi puta otkako mi je šef u zadnjih osam godina, na najnormalniji ljudski, gotovo očinski način. Bez bijesnog sijevanja očima, galame i psovki.
Počnem petljati:“ Ma to...To je bila neka, ma bez veze... Ma nisam ja s njim...“
„I bolje ti je da nisi. Al pazi ga se, nije on čist. Ima nešto u njemu... Nešto tu smrdi na jako loše.“
„Ma bez brige, sve je u redu, držim ja to pod kontrolom“, i osjetim lagani nemir jer se sjetim gotovo identičnih maminih riječi. Ali uspijem se široko nasmiješiti kao da je sve u najboljem redu.
„Ti si sine trebaš naći nekog finog momka, koji zna šta je red. Koji neće šarat naokolo i zajebavat te ko ovaj probisvijet“.
„Znaš sine, im`o sam ja ćer. Sad bi bila tvojih godina. Eleonora se zvala.“ I pogleda me sasvim normalnim pogledom
„Jel mo`š ti mislit, ja sam muško iz Zagore. Pa ja sam mojoj Eli mašnice u kosu prije škole vez`o, tako sam je volio, a ona je stalno prigovarala da ne valja pa sam mor`o stalno ispočetka.“ Nasmije se dirnut uspomenom.
Ne usudim se progovoriti, ali ipak pitam:“Što se desilo? Mislim... S njom?"
„Pokupio ju pijani vozač kad je prelazila cestu. Na pješačkom. Dvadeset i jednu je imala.“ I onda se opet preobrazi u starog Zdeslava, živčanog, pomalo zločestog prostaka. Opsuje i ode u svoju sobu.
Tek na odlasku opazim da Arnold ima malu pločicu zataknutu na lijevi džep košulje na kojoj piše Drago.
Oko jedan iza ponoći se spustim u hotelsko predvorje oskudno namješteno sivih štofanim trosjedom koji je vidio i bolje dane, klimavim stolićem na kojem je heklani tabletić i ofucanom neprepoznatljivom biljkom u napuklom cvjetnjaku. Na zidu iza tog ugodnog kutka visi loša reprodukcija Van Goghovih Suncokreta i par slika naivnih slikara amatera. Zid nasuprot ulaznih vrata, lijevo od recepcije je obrastao čudnim hibridom bršljana i sobnog puzavca i prijeti da će pojesti čitavi hodnik.
Vani je prava ljetna oluja i već je par puta nestalo struje, grmi i sijeva i pomalo je prohladno za lipanjsku noć. Zatvorim patent svoje majice sa kapuljačom sve do brade i lagano se naježim. Čeznem za toplim krevetom i snom, ali Iva je zaspala nakon pola boce vina i hrče kao pravo pijano muško. Nema šanse da je probudim da se okrene na bok, a to znači da za mene nema sna. Mlazovi kiše se slijevaju po velikom musavom prozoru, a to me samo još više podsjeti na to koliko sam umorna i željna sna.
U nastavku recepcije je oskudno osvjetljen bar, a iza njega poguren stoji ostarjeli konobar naboranog lica. Lašti čaše ustaljenim pokretima, sa izrazom smrtne dosade na licu, ipak svečan i profesionalan čak i u tom trivijalnom zadatku. Bez obzira na to što hotel u kojem odsjedamo ima jedva dvije zvijezdice, osušene biljke u hodniku i što žbuka otpada sa zidova, naš konobar uredno i po svim stavkama PS-a nosi leptir mašnu i uredne, na crtu ispeglane, tamno plave svečane hlače i uštirkanu bijelu košulju. Stara garda. Iz radija krči Hrvatski Radio, drugi program ; krešti Mladen Grdović „Za ljubav ja dao bih sve, na, na na, na, na ,na....“ Istovremeno, sa prvog kata, gdje su sobe, povremeno dopru prigušeni vriskovi i smijuljenje kolega koji su poblesavili od alkohola i euforije sindroma maturalca.
Doteturam do šanka i uz olakšanje ustanovim da nema nikoga drugog, nespretno se popnem u stolicu koja se lagano zaljulja. Već sam dosta popila, „ali ne dovoljno“, pomislim rezignirano u sebi. Nakon glupe scene sa Matijom, prevrnutog kanua i mokre odjeće treba mi puno više da zaboravim preživljenu sramotu od boce vina koju sam sa Ivom iskapila u sobi.
Naručim džin tonik sa kriškom limuna. Konobar me samo umorno pogleda i postavi pred mene piće bez limuna, ali je zato na čašu nataknuta kriška rajčice. U trenu mi se čini da sam u paralelnoj stvarnosti jer me ta kriška jarko crvene rajčice totalno izbezumi i nisam više sigurna da li dobro vidim.
Pristojno se obratim starom konobaru:
„Oprostite...“, dignem ruku.“Tu je, ovoga...Paradajz.“
„Da,“ reče on uz kimanje glave bez da trepne.
Slegnem ramenima:“Zašto?“
„Nema više limuna, potrošio sam“, mrtvo hladno odgovori.
A ja kimnem glavom u znak razumijevanja kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
I onda začujem glas i šepave korake kako se približavaju iz smjera wc-a, iz mračnog kutka iza bara.
„A jebiga, vidiš, kad sam bio mlađi, mog`o sam popit` i po pe-šes piva bez ijednog pišanja, a sada, jebeš ga...“,
Zdeslav došepa do mene baš u trenu kad sam držala krišku paradajza u jednoj, a čašu džin- tonika u drugoj ruci. Zatvara šlic, upasuje košulju i i steže remen oko debelog trbuha. Zabuljim se u točku iznad šanka i u jednom trenu pomislim da se mogu praviti kao da ga ne poznajem. To je moje legitimno pravo.
„Sine Majore baš sam prič`o Arnoldu“, i pokaže na našeg umornog konobara, „kak`a su vremena došla“. I odmahne sjetno glavom, protrlja čelo pa potegne iz boce Karlovačkog.
Ja pomislim da je ime Arnold za doktore, odvjetnike i Terminatora, a ne za starog slabokrvnog seoskog konobara u Gorskom Kotaru. Arnold apatično kimne glavom i udijeli nam pospani osmijeh.
„Kako je nekad bilo, eh, kad sam radio u bivšem Yugoturistu, eeeeee, đe si ti sine bila kad sam ja radio biznis, a? Eh, heh, ni u planu!“ I namigne mi i krene se smijati ko luđak. Opali me dlanom po leđima, kao ono, prijateljski i srdačno, a ja se od siline udarca zakašljem.
Vidim da nema govora da odsamujem sa svojim turobnim mislima, a i Zdeslav već sav sretan primiče svoj barski stolac do mene.
Čisto reda radi, pitam:“Znači zlatno doba Yugo turizma, ne? Ajd živio drug Tito u to ime!“ I vrag mi ne da mira jer me jako iritiraju ti nostalgičari koji stalno prizivaju te partizanske priče:
“Ajd, vi ste barem živjeli k`o bubreg u loju, a mi koji smo nakon rata bili u dvadesetima, e mi smo fasovali.“
„Ma šta fasovali, šta tebi fali, a? Ajd vi svi pioniri samo da vam se žalit`, a?“
Pa možda to da mi plaća ne traje samo pola mjeseca i recimo, hmmmm, možda povremena pohvala da sam nešto dobro obavila, osim konstantnog psovanja i dernjave. Ali ne kažem to, već samo promrmljam, "ništa nam ne fali, baš je sve super".
„A jašta da je super“, i kad nastavi, znam da će monolog potrajati pa se pokušavam dovesti u polumeditativno stanje.
"... Deset milijona maraka sam ja njima prevalio preko svojih ruku... Paz` sad, u jednu sezonu. Preko ovi` ruku“.Zasuče rukave svoje poliesterske trenirke i kao neka svjetleća šuma, pokažu se čudesno guste i uredne dlake na zdepastim podlakticama.
Ja u čudu buljim u te njegove nadlaktice i zaključim da sam definitivno previše popila.
“ Vidiš ti to sine Major, a? Ja bio glavni za ugovaranja, doveo im Trans Tour osamdest i druge, jes` ti ikad čula za njih, a? A nisi, jadna ne bila, kako ćeš čut`.“ I odmahne rukom prema meni i kaže Arnoldu ispod glasa <em>ma mala nema pojima</em>.
Arnold se opet bljedunjavo osmijehne, a meni padne na pamet da se ne smije jer izgleda kao da nema zube.
Vrtim čašu svojeg pića na šanku i očajno se pokušavam dosjetiti nekog izgovora da se pokupim u sobu. Čak i cimerica koja hrče je bolje od pijanih noćnih razgovora sa ludim šefom.
„Dvije kuće sam izgradio do svoje tridesete. Jebat ga, sin mlađi se ženio i kaže neće živit s nama, al to ga ona njegova nahuškala, znam ja... „
I kima glavom kao Horatio u CSI-ju. „A ja napravio tri stana u toj prvoj kući, al` neće, ona njegova da ne kažem... moj Majore, jok, nije meni trebala bauštela u Dojčlandu ko mom blesavom bratu, evo jadan kičmu izlomio. Ja sam bio turistički djelatnik najvećeg turističkog tour operatora na Balkanu - Yugoimpexa...“ Ponosno završi izlaganje svojih imovinsko-stambeno-obiteljskih odnosa.
„A šta ćete, eto, mi mladi, volimo svoj život, što dalje od roditelja“, kažem tek toliko, lagano već očajna da razgovor privedem kraju. „Pa eto, bilo mi je drago...“, nastavim i odignem se od stolice, ali me Zdeslav povuče za rukav i ja bubnem nazad na stolicu.
„A slušaj `vamo...Sada... Eto ti ga na, ja, Zdeslav Pančić, nakon trieset i kusur godina, kažu..“ , tu mu se glas malo slomi i lagano zadrhti. “Stavilo me na listu za odstrel, eto, to sam doživio.“
Opsujem u sebi , ali se ohrabrujuće nasmiješim:“Ma šefe, šta bi mi bez vas, kakav odstrel, pih!“
Ne sluša me. Zašuti na par minuta i zagleda se u rogove nesretnog jelena obješenog iznad recepcije. Ja tu i tamo nešto pokušam nabaciti kako je kasno i da mi se stvarno spava. Ignorira me i nastavi.
„Reko mi Austrijanac, gnjida izdajnička, navuko me da mu sve poređam i uredim, a sada... Kaže Ja aba zi Zdeslaf, kajne arbajt mer, ja es ist recesion...Vir brauhen junge lojte, ajne noje, friše vizion...Jebo mater...On i njegova vizion, nabijem ga!“ Iskapi bocu pive do kraja i dramatično zaključi, zagledan opet u rogove nesretnog jelena:“ Sve je otišlo u kurac.“
I kad taman pomislim da ću neprimjetno otapkati nazad u sobu, priči nije kraj:“A ona mala pizda od Matije, e sram ga more bit`. Sve to njemu morem zafalit, đubre pokvareno, neodgojeno, podmetat tako noge kolegi, šefu koji ga je stvorio..“
Onda se okrene prema meni:“Kad smo već kod toga...“
Pogleda me suženih očiju i odjednom mi se čini da sam jako trijezna jer zaista ne želim čuti što će slijedeće reći:
“Ti Major, pa ti si fino čeljade, šta ti radiš s tom bitangom? Nije on sinko za tebe.“
Glas mu se smekša i pogleda me, prvi puta otkako mi je šef u zadnjih osam godina, na najnormalniji ljudski, gotovo očinski način. Bez bijesnog sijevanja očima, galame i psovki.
Počnem petljati:“ Ma to...To je bila neka, ma bez veze... Ma nisam ja s njim...“
„I bolje ti je da nisi. Al pazi ga se, nije on čist. Ima nešto u njemu... Nešto tu smrdi na jako loše.“
„Ma bez brige, sve je u redu, držim ja to pod kontrolom“, i osjetim lagani nemir jer se sjetim gotovo identičnih maminih riječi. Ali uspijem se široko nasmiješiti kao da je sve u najboljem redu.
„Ti si sine trebaš naći nekog finog momka, koji zna šta je red. Koji neće šarat naokolo i zajebavat te ko ovaj probisvijet“.
„Znaš sine, im`o sam ja ćer. Sad bi bila tvojih godina. Eleonora se zvala.“ I pogleda me sasvim normalnim pogledom
„Jel mo`š ti mislit, ja sam muško iz Zagore. Pa ja sam mojoj Eli mašnice u kosu prije škole vez`o, tako sam je volio, a ona je stalno prigovarala da ne valja pa sam mor`o stalno ispočetka.“ Nasmije se dirnut uspomenom.
Ne usudim se progovoriti, ali ipak pitam:“Što se desilo? Mislim... S njom?"
„Pokupio ju pijani vozač kad je prelazila cestu. Na pješačkom. Dvadeset i jednu je imala.“ I onda se opet preobrazi u starog Zdeslava, živčanog, pomalo zločestog prostaka. Opsuje i ode u svoju sobu.
Tek na odlasku opazim da Arnold ima malu pločicu zataknutu na lijevi džep košulje na kojoj piše Drago.
Nema komentara:
Objavi komentar