2.

Vraćam se za svoj stol nakon pauze za ručak. Izdaleka, još sa vrata primjetim Ninu i Sandu kako se vrzmaju oko mojeg stola i smijulje se.  Kad me spaze, šmugnu svaka za svoj stol i krenu popravljati šminku i kosu. Veliki natpis, komad papira A4 formata zaljepljen na ekran mojeg računala. Kao one table koje uniformirani vozači u zračnim lukama drže sa natpisima imena stranaka za privatne, povlaštene transfere do hotela. Samo ovo nije to. Ovo je sve samo ne rođendanska čestitka.

„SRETAN ROĐENDAN KURVICE MALA!“ , piše velikim crvenim štampanim slovima. Vrišteća crvena slova na bijelom papiru i podebljani uskličnik. Ispod toga, sitnijim ženskim rukopisom piše: Sa jebenom ljubavlju, od Branke, Matijine supruge. I smajlić. U gornjem lijevom kutu je istim flomasterom nacrtan buketić cvijeća, onako, kao da ga je netko našarao  za vrijeme dosadnog telefonskog razgovora, u čekaonici kod zubara ili na nekom dugom sastanku. Krenem gužvati papir i primjetim da nešto piše i sa stražnje strane. Izravnam ga i pročitam: Gaduro mala, nemoj tako blejati, ispast će ti te tvoje buljave oči...i da, ja sam stvarna, postojim baš kao i naše dvoje djece.

Dignem pogled prema Matijinoj kancelariji i kroz staklena vrata spazim korpulentnu ženu, smeđe kose do ramena u presukom kostimu. Matija me spazi i sjevne pogledom prema meni i ja odmah shvatim. To je ona, njegova žena.

Nikada prije nisam vidjela Branku. Bilo bi bolje da se zove Lili,Tihana ili Ema. One bi mogle biti slatke, drage  ženice, koje se u slobodno vrijeme bave mozaicima od ostataka pločica, uzgajaju cvijeće čudnih naziva  ili rade kao tete u vrtiću. Netko s kim bih mogla biti prijateljica. Ali Branka ne izgleda niti kao Lili, Tihana niti Ema. Branka izgleda kao manji tenkić i na licu se vidi da ne trpi da ju itko zajebava. Vidi se to i po preplašenom izrazu Matijinog lica; poput sedmogodišnjaka uhvaćenog u listanju tatinih skrivenih Playboya.

Matiji sam jasno dala do znanja da je između nas dvoje gotovo još prije dva mjeseca. Mora da je informacija do nje došla kasno ili ne vjeruje da više ničeg nema između nas. Za mene je ta cijela sprdnja od tobožnje ljubavne afere stvar prošlosti, ali za Branku očito nije jer izlazi iz Matijinog ureda. Zalupi staklenim vratima na što se Matija strese i krupnim odlučnim koracima grabi u mojem smjeru.

Kolege se vraćaju sa pauze za ručak i polako zauzimaju mjesta i, kako prigodno, žena je pogodila baš prvi trenutak da napravi scenu.

Zabuljim se u ekran pa onda prtljam po polici iza sebe kao da tražim neki jako važan spis, ugovor, što god već. Kako mi se približavaju koraci pune štikle i jakih nogu, u meni raste sve veća želja da zabijem glavu među prašnjave papire i fascikle. Koraci se zaustave pokraj mojeg stola, ali ja ne dižem glavu. Kao da nosim tešku metalnu kacigu koja mi pritišće vrat u stranu i sprječava me da se suočim s njom. Tišina traje par sekundi. Listam neki registrator i tek nakon što prođem kroz par papira, shvatim da ga držim naopako. Molim se da ode. Ali ne. Gospođa se nakašlje.  Ja konačno podignem glavu i pogledam je.  Uopće nije ružna, kako je Matija govorio. Čvrsta, solidna žena s kojom nema zezanja.

Gledamo se par sekundi u neugodnoj tišini.
„Da, izvolite?“ Pitam glasom na rubu histerije.
Ona me pogleda sa izrazom gađenja i polako krene prema vratima. Usput rukom u hodu rukom pokupi sve papire sa mojeg stola, pomete ih u jednom pokretu i sve se sruši na pod.
„Ups!“, stavi prst na bradu kao Marylin Monroe i napadno zatrepće. Nevino i istovremeno otrovno mi se nasmiješi.
“ Oprostite, nisam namjerno.“  Obriše cipele o moje ugovore, ponude i rezervacije. Gornji sloj papira se gužva i mrvi pod njenim koracima. Onda samo zabaci kosu, povuče sako prema dolje i ode.

I meni odjednom bude sve jasno. Umjesto mene, odluku je donijela  Branka.  I cijela ekipa kolega čije glave vire iznad pregrada.
Vrijeme je da tražim drugi posao. I to ne jednog dana. Sada, odmah, danas.

***

From: sasa.mejer@yahoo.com.hr
To: branka.sinkovic@technoproject.com
Poštovana  Branka,
oprostite na ovako izravnom obraćanju, ali ne mogu drugačije. Vašu sam mail adresu uspjela dobiti preko zajedničke poznanice.
Nakon onog našeg susreta i vaše poruke, sve što mogu reći je, zaista i od srca – hvala vam!
Niti ne slutite kako mi je vaš potez donio slobodu i konačno me natjerao da prodišem. Hvala vam, hvala! Hvala do neba!
Oprostite jer nisam ranije razmišljala o vama i vašoj obitelji i jer nisam osjećala krivicu. Oprostite ako nisam imala dovoljno poštovanja prema vama kao prevarenoj strani. I neću vam u ovom mailu objašnjavati da ja nisam prva koja je trebala pokazati poštovanje  prema vašem braku. Možda zato jer vas zaista nisam osjećala kao prijetnju, ili još važnije, jer između mene i Matije zaista nije bilo pravih emocija i istisnke ljubavi zbog koje bi bilo vrijedno razoriti brak  (da li je uopće ikada vrijedno?) i ostaviti djecu da odrastaju bez oca.

Bez brige, nije to bio jedan od onih fatalnih preljuba. Vaš muž i ja smo vam bili očajna kombinacija; jadan, neugodan spoj dvije izgubljene budale. To je bila čudna, neugodna.... Gnjavaža. Eto, to nije bila niti afera, još manje romansa. Bila je to prava gnjavaža.,

Vaš muž je kao ljubavnik pravi amater, diletant, gotovo uvredljivo sebičan i bezobziran. Nije bio galantan, nije me pazio i mazio kako bi se to od muškaraca koji imaju ljubavnice i očekivalo. Nije mi kupovao skupe (niti ikakve) poklone, nije bio pažljiv niti nježan, nije mi davao ikakve -  pa čak niti lažne - komplimente, nije me vodio na skupe večere. Možete si zamisliti da sam si sama platila hotel kada me je vodio u Dubrovnik na seminar, a za Božić mi je poklonio službeni rokovnik kakvi se inače dijele samo partnerima i višem managementu. Toliko o tome.

Ni na koji način nisam profitirala tom vezom  niti emicionalno, niti materijalno, a poslovno me ta afera dotukla. Naime, otkako se saznalo da sam se spetljala s njim, moj položaj u firmi se srozao do neslućenih razmjera (pa sami ste vidjeli gdje mi je stol smješten – na propuhu između ulaza i WC-a). Seks je bio možda jedini motiv zbog kojeg smo se nalazili, ali i on je bio u najboljem slučaju niske do osrednje kvalitete (oprostite zbog previše detalja).

Meni se zapravo vaš muž uopće ne sviđa kao muškarac. Prgav je i bahat je, ima naglu narav, voli ogovarati  i ismijavati druge (što mi je izrazito odbojno kod muškaraca), poslovno je nesposoban, a napredovanje može zahvaliti samo podmetanjima kolegama i ulizivanju više rangiranim šefovima.

Nije čak niti naročito zgodan; budimo iskrene, trbuh koji se preljeva preko ruba hlača, mlohavi mišići, neuredna i rijetka kosa, stalno češanje međunožja, ustajali miris nikotina i znoja  i sivkasti ten nisu baš odlike privlačnog muškarca, zar ne?. Ipak,  niti to ne bi bio problem da on nije uvjeren da  je tako neodoljiv. Znate da sam ga jednom uhvatila da kopa nos? Mislim da ne moram dalje objašnjavati o kakvoj se animalnoj privlačnosti između njega i mene radi.
Kad smo kod toga, niti on nije u meni vidio neku premiju; za njega sam ja bila blijedunjava, prozirna, sitna - nikakva ženica. Sitne građe, kratko ošišana i vječito zabrinuta oko svega. I vi i ja znamo da vaš muž voli konretne, dugokose, korpulentne i glasne žene.
Išla sam mu na živce jer sam čitala knjige, jer su me zanimale predstave i utakmice, jer sam željela razgovarati o svemu i svačemu. Išao mu je na živce čak i moj mačak Stanley. Njega je zapravo živciralo sve što je imalo veze sa mnom.

Jer znate, ja sam već imala jednu veliku, sudbinsku, sveživotnu ljubavnu priču. I sjećam se kako treba izgledati, kako se osjeća  i proživljava prava ljubav. A ovo nije bilo niti milimetar od prave stvari.

Imate se pravo zapitati; ako mislim da je vaš muž baš toliko jadan, što sam uopće radila s njim ovih šest mjeseci?
Niski porivi. Dosada. Strah od samoće. Nesigurnost. Frustracija tuđim sretnim vezama. Ne znam... Slučajnost.  Ali ljubav? To nikako ne.
Hvala vam da ste mi pomogli da uvidim u kakvu sam se  jeftinu i ispranu verziju sebe same pretvorila. Kako god to vama zvučalo, patetično ili jadno, sa vašim mužem sam dodirnula dno. Moj život nije trebao  ispasti ovako jer je na samom na startu izgledao vrlo obećavajuće.
Jer znate, ja sam sve razrede prošla sa odličnim, bila sam oslobođena mature, diplomirala sam sa počastima, dobila sam nagradno sudjelovanje na  Göthe Institutu na prilično kompliciranom znanstevnom projektu. Godinama sam igrala rukomet i bila sam kapetanica tima. Moji roditelji su dragi, pošteni i obrazovani ljudi. Moja majka je profesorica francuskog, a otac je bio profesor glazbenog.  Odgajali su me tako da su me ohrabrivali da vjerujem u  sebe i poštujem druge.  Imala sam sretno djetinjstvo, puno prijatelja i predivne, duge ljetne praznike (kupanje na jezeru, beskrajne vožnje biciklima i puno, puno smijeha).  Dobra sam kćer i odana prijateljica. Kada me jednom doista upoznaju, mislim da me ljudi uglavnom zavole.
Vidite, ja nisam šljam. I definitivno nisam kurvica, osoba koja će se vucarati sa čovjekom kojeg ne voli. Više ne.
Čula sam da ste vi obrazovana, uspješna i odlučna žena (svaka vam čast na diplomi ing. strojarstva).  Nadam se da ćete smoći dovoljno snage i želje da oprostite onoj svojoj budali od muža. Jer ipak vjerujem da osim što je napuhana budala, vaš muž je možda duboko izgubljen i nesretan sam sa sobom. Vjerujem da vas on treba da ga opet pronađete.

S poštovanjem (ma što god vi o tome mislili),
Saša Mejer

I prije nego se predomislim, prije nego si dam šansu da odustanem, držeći dah, stisnem Send.