4.

Desilo se bez najave, bez prethodnih razgovora o tome, bez nagovještaja . Nije da nije bilo onakvih dugih pogleda između njega i mene i ugodnog komešanja u želucu svaki puta kada bih spustila pogled. Bilo je i osmijeha koje smo sinoć upućivali samo jedno drugome preko stolova u restoranu. Cijelo je društvo ionako bilo prezauzeto opijanjem. 

Bilo je i razgovora, sinoć smo sjedili zajedno punih pet sati i čak je rukom taknuo moju i nije je povukao. Dugo.

Ali zaista ne znam kako sam završila u žbunju, baš onako kao u bauštelskoj metafori i doslovce se divlje pohvatala sa Erikom kojeg znam tek dva dana. Marion je opet u stilu dive izjavila da ju plaža previše iscrpila, dotaknula si čelo i teatralno skupila svoje stvari, nataknula svoje klompe sa visokom petom i zaputila se u stan. Ja sam odlučila još malo ostati i pitala se što će Erik odlučiti. Pogledao me preko šarenog Marioninog parea i rekao da i on ostaje. Tomo je ležao u kući, previše uništen pijankom od večeri prije. Vraćali smo se zajedno s plaže malo iza sedam i završili na sladoledu. I odjednom se stvorila neka energija i sladoled se otopio. A on i ja smo završili u grmiću iznad šetnice, a šetnica je točno između mora i grmića.

Objašnjavati da sam ja inače sasvim normalna, da ne bludničim naokolo po mediteranskom raslinju, da sam čak možda i sramežljiva cura koja je nevinost izgubila sa dvadeset, bilo bi jadno i zato šutim. Ja, odlikašica, dobro odgojena i pomalo suzdržana cura, koja pozdravlja susjede i ne psuje - kao baš takva, sam se potpuno i bez ograda, bez riječi i bez imalo srama pohvatala sa ovim veličanstveno zgodnim frajerom.

Erik me svako malo pogledava par metara dalje od mene. Zakopčava hlače, a meni prolete scene seksa od prije par minuta i želudac mi poskoči. Ne od srama niti nelagode jer je dan i svjetlo je i sve ovo skupa nije uopće romantično, nego od uzbuđenja. Želim mu dodirnuti rame i pomirisati mu kožu.

Šepam po malom prostoru sa jednom japankom i tražim drugu. Provirim kroz grane kroz koje se vidi mala uvalica sa kupačima ispod nas. Bojim se da se otkotrljala i pala nekom bavarskom turistu na glavu. Jednom rukom pridržavam bijelu laganu suknju, a drugom pokušavam zakopčati gornji dio kupaćeg. Od siline natezanja, elastična traka se odbije od mojih drhtavih prstiju i grudnjak poleti kao kamenčić iz praćke. Ostanem rukama prekrivajući grudi, a suknja mi sklizne do stopala. Napravim par smušenih koraka po kamenju gore dolje, kao muha uhvaćena u staklenku. Zapnem o granu i ogrebem golo rame. Tiho opsujem.

„Daj, ja ću“ Erik pokupi grudnjak sa poda i pruži mi ga. Okrenem mu leđa i navučem vražji komad odjeće. Erik mi zakopča malu kukicu na leđima, ali malo prije toga odugovlači i osjetim kako povlači prst po liniji bretela. I onda me poljubi u rame, na mjestu gdje sam se ogrebla. Naježim se. To baš nisam očekivala. Onda mi je provukao ruku oko struka i ja sam se zagledala u njegove ruke. Sparno je i ljepljivi smo.

Da li se to radi nakon samo usputnog seksa? Poljubac u rame?

Osjetila sam njegov dah i pitala se koliko puno smiješ imati godina, a koliko malo pameti, za seks sa osobom koju znaš manje od dva dana. 

Usputni seks. Ljetni seks. Seks bez emocija. Samo seks. Ludi seks.Na javnom mjestu.
Izvantjelesno iskustvo. Jedino je što mi pada na pamet, a da ima smisla.

„Znaš, ovo...“ okrenem se i pokažem na kamen na kojem smo do prije par minuta bili goli, „... je kažnjivo u nekim zemljama. Mislim na javnom mjestu.“

„Pa... prilično sam siguran da je kažnjivo i kod nas.“, nasloni se na drvo i prekriži ruke na prsima.
Želim se utopiti u njegovom glasu, jedino je što mi padne na pamet od jeftinih stihova. Zapravo ne mogu naći niti jednu stvar koja mi se na njemu ne sviđa, a to je loše.
Muškarac mora imati barem jednu manu ili skup manjih, a žena mora biti kadra uvidjeti ih, još jedan od suludih savjeta moje bake Agate, kao iz priručnika za supruge pisanog tridesetih godina prošlog stoljeća.

„Što nije u redu s tobom?“, pitam ga dok istovremeno shvaćam kako blesavo to zvuči.
„Molim?“ pita me vidno zbunjen.
„Ma ništa, ovaj...“ Odmahnem rukom i sagnem se da uzmem torbu za plažu. Navučem rozaste plastične
šlape za kupanje zbog kojih mi Marion pije krv na slamčicu.
"Mislim grozno, k`o kakva penzionerka iz DDR-a", `ko to još nosi, umire od srama kad se pojavim s tim na plaži jer narušavam njen savršen styling.

„Saša, ovo je bilo...“ on gleda malo u mene, malo zvjera naokolo. Prođe rukom kroz kosu , ruke su mu tako... Htjela bih da me još koji puta dotakne i bude mi na tren slabo od toga. Želja. Ili možda požuda?

Sigurno umire od neugode. Osjećam da će reći "hvala, doviđenja ili što mi je pobogu bilo" pa da ga preduhitrim i spasim se totalnog poniženja, kažem brže-bolje preveselim, pomalo histeričnim tonom:

“Da, jelda? Greška. Ono, kao da smo se zabunili, ne?“ I dignem ruke u zrak kao da bih najradije rekla,  pa šta sad, desilo se. Kao da smo, recimo, imali blaži sudar i sada razmjenjujemo podatke o osiguranju automobila.

Oprostite, hvala, molim, sve najbolje, doviđenja.

„Pa, ako ćeš to tako nazvati...“, šara nogom po kamenčićima.
„Pa ono, uopće ne znam šta mi je bilo, ono...“, zakolutam očima i lupim se po čelu. Pravim budalu od sebe i bolje da zašutim što prije.
„Zabunili smo se, eto, to je to.“ I nesigurno mu se nacerim. Ne pokazujem zube, samo usne razvučene u umjetan smiješak. Kao da je <em>on</em> ispričao ne baš smiješan vic.
„Zabunili, ha?“, kima glavom i ne miče se. „Zabuna. Pa dobro onda...“ Zabije dlanove, svoje lijepe muške šake, u stražnje džepove svojih kratkih hlača. Zabuljim se u njegove noge.

Opet mi je vruće od pogleda na njegove noge. Na njega.

Pitam se trebam li se sada rukovati s njime? Kakva je procedura? Krenem mu pružiti ruku, a onda promijenim putanju i krenem namještati kosu iza uha. U svojih dvadeset i tri godine nikada nisam ovako nešto napravila.

Ako je i postojala kakva šansa, mjerljiva u promilima da ikada, ikako on i ja završimo zajedno, to sam uspjela uprskati. Oboje smo uprskali. Ne spavaš se nekim tko ti se sviđa već drugog dana. I točka.

„Idem ja sada.“ Bez da ga pogledam, krenem se spuštati do puteljka.
„Znači ideš? Pa možda da se nađemo, ne znam, na kavi?“ ponudi on, kao nonšalantno. Sigurno to kaže iz samilosti.
„A da, dobro, da... Može.“

I odem smušena i tek kasnije shvatim da mu nisam dala nikakav odgovor.

***

„Spavaš?“, šapće Marion baš onako kako uvijek šapće kad zna da mi se spava i kad me želi probuditi.
„Saša, Sssssaša....“

Samo što nisam zaspala i pravim se da je ne čujem. Noć je ljepljiva i vruća i čuju se zrikavci i žamor sa ulice. Turisti, šetači i ulični zabavljači,.

„Mmmmm? Da, spavam.“ Promrmljam kroz stisnuta usta i zatvorenih očiju.

„E, kad već ne spavaš, ajd da ti nešto kažem“, više ne šapće.

„Marion, spavam!“ Tresnem glavom o jastuk i okrenem se prema zidu.

„Dobro, dobro vidim.“, sjedne u krevetu i upali noćnu lampicu iz ranih pedesetih, iz vremena kada se
njena teta, zapravo sestra Marionine bake,kao mlada učiteljica, tek doselila na Hvar. Cijela soba je
zlokobna i tamna, čak i usred bijela dana.
„Znaš... Mislila sam, ovaj Erik,“ privuče koljena k sebi i sanjivo se zagleda u goblen na zidu. „Mislim da se
pali, ali neće pokazati. Vidjela sam neke signale."

Naravno, uvijek se netko pali na nju, to je neizbježno.

Glasno uzdahne, a ja se ukočim. Odjednom mi se više ne spava i počne me grčiti u crijevima. Pitam se
kako netko može znati da se nekome sviđa bez da ta druga osoba to pokaže. Ili tako nekako.

Ne kažem joj da smo se Erik i ja zabunili. U srijedu popodne kad smo se vraćali s plaže. Pa smo se onda opet zabunili u četvrtak. No dobro, ipak smo se morali naći da raspravimo o toj zabuni. Dva puta. Pa jučer, pa danas... I da se nalazimo u Tominoj kući kada su ostali na plaži ili kasno navečer kada su svi pijani ili već spavaju. I pitamo se što to radimo, ali naravno da nemamo pojima. I sve o čemu mogu razmišljati je njegova koža, ugodno mirisna i ljepljiva, na mojoj koži.

„Saša, pa jel` ti mene slušaš!“

„Da, da, slušam. Erik. Se pali.“ Pa zašto ne na Marion, mislim, pa sa mnom se samo sastaje po žbunju i... Što
god već. Odjednom vidim Erika kao nekog perverznjaka. Znači obradio je mene, a sada je Marion na redu. A onda mi opet prolete scene naših tijela i čini mi se to nemoguće.

I kakvi su to signali o kojima ona priča?

Ako Marion baš ništa nije primjetila, onda je luda. Ili je samo, kao i uvijek, zaokupljena samom sobom.
Moram joj reći za njega. Sutra ću, svečano si obećam.

„Znaš Mari, mislim da možda ipak Erik... Ne znam, možda ima curu? Jesi pričala s njim?“

„Pa ne baš. Ne o tome. Pričali smo sinoć na molu. Tako, pričao je o svojem studiju, a ja o akademiji. I tak...“

Duboko uzdahne, gotovo sramežljivo, tako netipičnp za nju:

“ Frajer je mrak, ne? Tako je pametan, Saša. Nikada nisam srela takvog tipa. I zgodan. Za umrijeti.“

Ne sviđa mi pravac u kojem ide ovaj razgovor.

Znam da su pričali na molu. Čekao je mene, ali je Marion došla neplanirano ranije pa su prosjedili pola sata dok ja se ja nisam pojavila.
Marion je promijenila navike; ustaje ranije i šeće Dodu oko Tomine kuće kada oni još spavaju, odlazi po kruh okolnim putevima i traži ga, traži priliku da ostane sama sa Erikom.

Uslijedi par minuta tišine u mraku spavaće sobe. I onda, lakše nego sam se nadala, iz mene izađe:
„Marion. Zapravo... Moram ti nešto reći.“

3.

                                ***

Oko jedan iza ponoći se spustim u hotelsko predvorje oskudno namješteno sivih štofanim trosjedom koji je vidio i bolje dane, klimavim stolićem na kojem je heklani tabletić i  ofucanom neprepoznatljivom biljkom u napuklom cvjetnjaku. Na zidu iza tog ugodnog kutka visi loša reprodukcija  Van Goghovih Suncokreta i par slika naivnih slikara amatera. Zid nasuprot ulaznih vrata, lijevo od recepcije je obrastao čudnim hibridom  bršljana i sobnog puzavca i prijeti da će pojesti čitavi hodnik.

Vani je prava ljetna oluja i već je par puta nestalo struje, grmi i sijeva i pomalo je prohladno za lipanjsku noć.  Zatvorim patent svoje majice sa kapuljačom sve do brade i lagano se naježim. Čeznem za toplim krevetom i snom, ali Iva je zaspala nakon pola boce vina i hrče kao pravo pijano muško. Nema šanse da je probudim da se okrene na bok, a to znači da za mene nema sna. Mlazovi kiše se slijevaju po velikom musavom prozoru, a to me samo još više podsjeti na to koliko sam umorna i željna sna.

U nastavku recepcije je oskudno osvjetljen bar, a iza njega poguren stoji ostarjeli konobar  naboranog lica. Lašti čaše ustaljenim pokretima, sa izrazom smrtne dosade na licu, ipak svečan i profesionalan čak i u tom trivijalnom zadatku. Bez obzira na to što hotel u kojem odsjedamo ima jedva dvije zvijezdice, osušene biljke u hodniku i što žbuka otpada sa zidova, naš konobar uredno i po svim stavkama PS-a nosi leptir mašnu i uredne, na crtu ispeglane, tamno plave svečane hlače i uštirkanu bijelu košulju. Stara garda. Iz radija krči Hrvatski Radio, drugi program ; krešti Mladen Grdović „Za ljubav ja dao bih sve, na, na na, na, na ,na....“ Istovremeno, sa prvog kata, gdje su sobe, povremeno dopru prigušeni vriskovi i smijuljenje kolega koji su poblesavili od alkohola i euforije sindroma maturalca.
Doteturam do šanka i uz olakšanje ustanovim da nema nikoga drugog,  nespretno se popnem u stolicu koja se lagano zaljulja. Već sam dosta popila, „ali ne dovoljno“, pomislim rezignirano u sebi. Nakon glupe scene sa Matijom, prevrnutog kanua i mokre odjeće treba mi puno više da zaboravim preživljenu sramotu od boce vina koju sam sa Ivom iskapila u sobi.

Naručim džin tonik sa kriškom limuna.  Konobar me samo umorno pogleda i postavi pred mene piće bez limuna, ali je zato na čašu nataknuta kriška rajčice. U trenu mi se čini da sam u paralelnoj stvarnosti jer me ta kriška jarko crvene rajčice totalno izbezumi i nisam više sigurna da li dobro vidim.

Pristojno se obratim starom konobaru:
„Oprostite...“, dignem ruku.“Tu je, ovoga...Paradajz.“
„Da,“ reče on uz kimanje glave bez da trepne.
Slegnem ramenima:“Zašto?“
„Nema više limuna, potrošio sam“, mrtvo hladno odgovori.
A ja kimnem glavom u znak razumijevanja kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

I onda začujem glas i šepave korake kako se približavaju iz smjera wc-a, iz mračnog kutka iza bara.
„A jebiga, vidiš, kad sam bio mlađi, mog`o sam popit` i po pe-šes piva bez ijednog pišanja, a sada, jebeš ga...“,  

Zdeslav došepa do mene baš u trenu kad sam držala krišku paradajza u jednoj, a čašu džin- tonika u drugoj ruci. Zatvara šlic, upasuje košulju i i steže remen oko debelog trbuha. Zabuljim se u točku iznad šanka i u jednom trenu pomislim da se mogu praviti kao da ga ne poznajem. To je moje legitimno pravo.

„Sine Majore baš sam prič`o Arnoldu“, i pokaže na našeg umornog konobara, „kak`a su vremena došla“. I odmahne sjetno glavom, protrlja čelo pa potegne iz boce Karlovačkog.
Ja pomislim da je ime Arnold za doktore, odvjetnike i Terminatora, a ne za starog slabokrvnog seoskog konobara u Gorskom Kotaru. Arnold apatično kimne glavom i udijeli nam pospani osmijeh.

„Kako je nekad bilo,  eh, kad sam radio u bivšem Yugoturistu, eeeeee, đe si ti sine bila kad sam ja radio biznis, a? Eh, heh, ni u planu!“ I namigne mi i krene se smijati ko luđak. Opali me dlanom po leđima, kao ono, prijateljski i srdačno, a ja se  od siline udarca zakašljem.

Vidim da nema govora da odsamujem sa svojim turobnim mislima, a i Zdeslav već sav sretan primiče svoj barski stolac do mene.

    Čisto reda radi, pitam:“Znači zlatno doba Yugo turizma, ne? Ajd živio drug Tito u to ime!“ I vrag mi ne da mira jer me jako iritiraju ti nostalgičari koji stalno prizivaju te partizanske priče:

“Ajd, vi ste barem živjeli k`o bubreg u loju, a mi koji smo nakon rata bili u dvadesetima, e mi smo fasovali.“

„Ma šta fasovali, šta tebi fali, a? Ajd vi svi pioniri samo da vam se žalit`, a?“

Pa možda to da mi plaća ne traje samo pola mjeseca i recimo, hmmmm, možda povremena pohvala da sam nešto dobro obavila, osim konstantnog psovanja i dernjave. Ali ne kažem to, već samo promrmljam, "ništa nam ne fali, baš je sve  super".
„A jašta da je super“, i kad nastavi, znam da će monolog potrajati pa se pokušavam dovesti u polumeditativno stanje.

"... Deset milijona maraka sam ja njima prevalio preko svojih ruku...  Paz` sad, u jednu sezonu. Preko ovi` ruku“.Zasuče rukave svoje poliesterske trenirke i kao neka svjetleća šuma, pokažu se čudesno guste i uredne dlake na zdepastim podlakticama.

Ja u čudu buljim u te njegove nadlaktice i zaključim da sam definitivno previše popila.

“ Vidiš ti to sine Major, a? Ja bio glavni za ugovaranja, doveo im Trans Tour osamdest i druge, jes` ti ikad čula za njih, a? A nisi, jadna ne bila, kako ćeš čut`.“ I odmahne rukom prema meni i kaže Arnoldu ispod glasa <em>ma mala nema pojima</em>.
Arnold se opet bljedunjavo osmijehne, a meni padne na pamet da se ne smije jer izgleda kao da nema zube.

Vrtim čašu svojeg pića na šanku i očajno se pokušavam dosjetiti nekog izgovora da se pokupim u sobu. Čak i cimerica koja hrče je bolje od pijanih noćnih razgovora sa ludim šefom.

 „Dvije kuće sam izgradio do svoje tridesete. Jebat ga, sin mlađi se ženio i kaže neće živit s nama, al to ga ona njegova nahuškala, znam ja... „

I kima glavom kao Horatio u CSI-ju. „A ja napravio tri stana u toj prvoj kući, al` neće, ona njegova da ne kažem... moj Majore, jok, nije meni trebala bauštela  u Dojčlandu ko mom blesavom bratu, evo jadan kičmu izlomio. Ja sam bio turistički djelatnik najvećeg turističkog tour operatora na Balkanu - Yugoimpexa...“  Ponosno završi izlaganje svojih imovinsko-stambeno-obiteljskih odnosa.

„A šta ćete, eto, mi mladi, volimo svoj život, što dalje od roditelja“, kažem tek toliko, lagano već očajna da razgovor privedem kraju. „Pa eto, bilo mi je drago...“, nastavim i odignem se od stolice, ali me Zdeslav povuče za rukav i ja bubnem nazad na stolicu.
„A slušaj `vamo...Sada... Eto ti ga na, ja, Zdeslav Pančić, nakon trieset i kusur godina, kažu..“ ,  tu mu se glas malo slomi i lagano zadrhti. “Stavilo me na listu za odstrel, eto, to sam doživio.“

Opsujem u sebi , ali se ohrabrujuće nasmiješim:“Ma šefe, šta bi mi bez vas, kakav odstrel, pih!“

Ne sluša me. Zašuti na par minuta i zagleda se u rogove nesretnog jelena obješenog iznad recepcije. Ja tu i tamo nešto pokušam nabaciti kako je kasno i da mi se stvarno spava. Ignorira me i nastavi.

„Reko mi Austrijanac, gnjida izdajnička, navuko me da mu sve poređam i uredim, a sada... Kaže Ja aba zi Zdeslaf, kajne arbajt mer, ja es ist recesion...Vir brauhen junge lojte, ajne noje, friše vizion...Jebo mater...On i njegova vizion, nabijem ga!“ Iskapi bocu pive do kraja i dramatično zaključi, zagledan opet u rogove nesretnog jelena:“ Sve je otišlo u kurac.“

I kad taman pomislim da ću neprimjetno otapkati nazad u sobu, priči nije kraj:“A ona mala pizda od Matije, e sram ga more bit`. Sve to njemu morem zafalit, đubre pokvareno, neodgojeno, podmetat tako noge kolegi, šefu koji ga je stvorio..“
Onda se okrene prema meni:“Kad smo već kod toga...“
Pogleda me suženih očiju i odjednom mi se čini da sam jako trijezna jer zaista ne želim čuti što će slijedeće reći:
“Ti Major, pa ti si fino čeljade, šta ti radiš s tom bitangom?  Nije on sinko za tebe.“

Glas mu se smekša i pogleda me, prvi puta otkako mi je šef u zadnjih osam godina, na najnormalniji ljudski, gotovo očinski način. Bez bijesnog sijevanja očima, galame i psovki.
Počnem petljati:“ Ma to...To je bila neka, ma bez veze... Ma nisam ja s njim...“

„I bolje ti je da nisi. Al pazi ga se, nije on čist. Ima nešto u njemu... Nešto tu smrdi na jako loše.“

 „Ma bez brige, sve je u redu, držim ja to pod kontrolom“, i osjetim lagani nemir jer se sjetim gotovo identičnih maminih riječi. Ali uspijem se široko nasmiješiti  kao da je sve u najboljem redu.

„Ti si sine trebaš naći nekog finog momka, koji zna šta je red. Koji neće šarat naokolo i zajebavat te ko ovaj probisvijet“.

„Znaš sine, im`o sam ja ćer. Sad bi bila tvojih godina. Eleonora se zvala.“ I pogleda me sasvim normalnim pogledom
 „Jel mo`š ti mislit, ja sam muško iz Zagore. Pa ja sam mojoj Eli mašnice u kosu prije škole vez`o, tako sam je volio, a ona je stalno prigovarala da ne valja pa sam mor`o stalno ispočetka.“  Nasmije se dirnut uspomenom.

Ne usudim se progovoriti, ali ipak pitam:“Što se desilo? Mislim... S njom?"

„Pokupio ju pijani vozač kad je prelazila cestu. Na pješačkom. Dvadeset i jednu je imala.“ I onda se opet preobrazi u starog Zdeslava, živčanog, pomalo zločestog prostaka. Opsuje i ode u svoju sobu.

Tek na odlasku opazim da Arnold ima malu pločicu zataknutu na lijevi džep košulje na kojoj piše Drago.

2.

Vraćam se za svoj stol nakon pauze za ručak. Izdaleka, još sa vrata primjetim Ninu i Sandu kako se vrzmaju oko mojeg stola i smijulje se.  Kad me spaze, šmugnu svaka za svoj stol i krenu popravljati šminku i kosu. Veliki natpis, komad papira A4 formata zaljepljen na ekran mojeg računala. Kao one table koje uniformirani vozači u zračnim lukama drže sa natpisima imena stranaka za privatne, povlaštene transfere do hotela. Samo ovo nije to. Ovo je sve samo ne rođendanska čestitka.

„SRETAN ROĐENDAN KURVICE MALA!“ , piše velikim crvenim štampanim slovima. Vrišteća crvena slova na bijelom papiru i podebljani uskličnik. Ispod toga, sitnijim ženskim rukopisom piše: Sa jebenom ljubavlju, od Branke, Matijine supruge. I smajlić. U gornjem lijevom kutu je istim flomasterom nacrtan buketić cvijeća, onako, kao da ga je netko našarao  za vrijeme dosadnog telefonskog razgovora, u čekaonici kod zubara ili na nekom dugom sastanku. Krenem gužvati papir i primjetim da nešto piše i sa stražnje strane. Izravnam ga i pročitam: Gaduro mala, nemoj tako blejati, ispast će ti te tvoje buljave oči...i da, ja sam stvarna, postojim baš kao i naše dvoje djece.

Dignem pogled prema Matijinoj kancelariji i kroz staklena vrata spazim korpulentnu ženu, smeđe kose do ramena u presukom kostimu. Matija me spazi i sjevne pogledom prema meni i ja odmah shvatim. To je ona, njegova žena.

Nikada prije nisam vidjela Branku. Bilo bi bolje da se zove Lili,Tihana ili Ema. One bi mogle biti slatke, drage  ženice, koje se u slobodno vrijeme bave mozaicima od ostataka pločica, uzgajaju cvijeće čudnih naziva  ili rade kao tete u vrtiću. Netko s kim bih mogla biti prijateljica. Ali Branka ne izgleda niti kao Lili, Tihana niti Ema. Branka izgleda kao manji tenkić i na licu se vidi da ne trpi da ju itko zajebava. Vidi se to i po preplašenom izrazu Matijinog lica; poput sedmogodišnjaka uhvaćenog u listanju tatinih skrivenih Playboya.

Matiji sam jasno dala do znanja da je između nas dvoje gotovo još prije dva mjeseca. Mora da je informacija do nje došla kasno ili ne vjeruje da više ničeg nema između nas. Za mene je ta cijela sprdnja od tobožnje ljubavne afere stvar prošlosti, ali za Branku očito nije jer izlazi iz Matijinog ureda. Zalupi staklenim vratima na što se Matija strese i krupnim odlučnim koracima grabi u mojem smjeru.

Kolege se vraćaju sa pauze za ručak i polako zauzimaju mjesta i, kako prigodno, žena je pogodila baš prvi trenutak da napravi scenu.

Zabuljim se u ekran pa onda prtljam po polici iza sebe kao da tražim neki jako važan spis, ugovor, što god već. Kako mi se približavaju koraci pune štikle i jakih nogu, u meni raste sve veća želja da zabijem glavu među prašnjave papire i fascikle. Koraci se zaustave pokraj mojeg stola, ali ja ne dižem glavu. Kao da nosim tešku metalnu kacigu koja mi pritišće vrat u stranu i sprječava me da se suočim s njom. Tišina traje par sekundi. Listam neki registrator i tek nakon što prođem kroz par papira, shvatim da ga držim naopako. Molim se da ode. Ali ne. Gospođa se nakašlje.  Ja konačno podignem glavu i pogledam je.  Uopće nije ružna, kako je Matija govorio. Čvrsta, solidna žena s kojom nema zezanja.

Gledamo se par sekundi u neugodnoj tišini.
„Da, izvolite?“ Pitam glasom na rubu histerije.
Ona me pogleda sa izrazom gađenja i polako krene prema vratima. Usput rukom u hodu rukom pokupi sve papire sa mojeg stola, pomete ih u jednom pokretu i sve se sruši na pod.
„Ups!“, stavi prst na bradu kao Marylin Monroe i napadno zatrepće. Nevino i istovremeno otrovno mi se nasmiješi.
“ Oprostite, nisam namjerno.“  Obriše cipele o moje ugovore, ponude i rezervacije. Gornji sloj papira se gužva i mrvi pod njenim koracima. Onda samo zabaci kosu, povuče sako prema dolje i ode.

I meni odjednom bude sve jasno. Umjesto mene, odluku je donijela  Branka.  I cijela ekipa kolega čije glave vire iznad pregrada.
Vrijeme je da tražim drugi posao. I to ne jednog dana. Sada, odmah, danas.

***

From: sasa.mejer@yahoo.com.hr
To: branka.sinkovic@technoproject.com
Poštovana  Branka,
oprostite na ovako izravnom obraćanju, ali ne mogu drugačije. Vašu sam mail adresu uspjela dobiti preko zajedničke poznanice.
Nakon onog našeg susreta i vaše poruke, sve što mogu reći je, zaista i od srca – hvala vam!
Niti ne slutite kako mi je vaš potez donio slobodu i konačno me natjerao da prodišem. Hvala vam, hvala! Hvala do neba!
Oprostite jer nisam ranije razmišljala o vama i vašoj obitelji i jer nisam osjećala krivicu. Oprostite ako nisam imala dovoljno poštovanja prema vama kao prevarenoj strani. I neću vam u ovom mailu objašnjavati da ja nisam prva koja je trebala pokazati poštovanje  prema vašem braku. Možda zato jer vas zaista nisam osjećala kao prijetnju, ili još važnije, jer između mene i Matije zaista nije bilo pravih emocija i istisnke ljubavi zbog koje bi bilo vrijedno razoriti brak  (da li je uopće ikada vrijedno?) i ostaviti djecu da odrastaju bez oca.

Bez brige, nije to bio jedan od onih fatalnih preljuba. Vaš muž i ja smo vam bili očajna kombinacija; jadan, neugodan spoj dvije izgubljene budale. To je bila čudna, neugodna.... Gnjavaža. Eto, to nije bila niti afera, još manje romansa. Bila je to prava gnjavaža.,

Vaš muž je kao ljubavnik pravi amater, diletant, gotovo uvredljivo sebičan i bezobziran. Nije bio galantan, nije me pazio i mazio kako bi se to od muškaraca koji imaju ljubavnice i očekivalo. Nije mi kupovao skupe (niti ikakve) poklone, nije bio pažljiv niti nježan, nije mi davao ikakve -  pa čak niti lažne - komplimente, nije me vodio na skupe večere. Možete si zamisliti da sam si sama platila hotel kada me je vodio u Dubrovnik na seminar, a za Božić mi je poklonio službeni rokovnik kakvi se inače dijele samo partnerima i višem managementu. Toliko o tome.

Ni na koji način nisam profitirala tom vezom  niti emicionalno, niti materijalno, a poslovno me ta afera dotukla. Naime, otkako se saznalo da sam se spetljala s njim, moj položaj u firmi se srozao do neslućenih razmjera (pa sami ste vidjeli gdje mi je stol smješten – na propuhu između ulaza i WC-a). Seks je bio možda jedini motiv zbog kojeg smo se nalazili, ali i on je bio u najboljem slučaju niske do osrednje kvalitete (oprostite zbog previše detalja).

Meni se zapravo vaš muž uopće ne sviđa kao muškarac. Prgav je i bahat je, ima naglu narav, voli ogovarati  i ismijavati druge (što mi je izrazito odbojno kod muškaraca), poslovno je nesposoban, a napredovanje može zahvaliti samo podmetanjima kolegama i ulizivanju više rangiranim šefovima.

Nije čak niti naročito zgodan; budimo iskrene, trbuh koji se preljeva preko ruba hlača, mlohavi mišići, neuredna i rijetka kosa, stalno češanje međunožja, ustajali miris nikotina i znoja  i sivkasti ten nisu baš odlike privlačnog muškarca, zar ne?. Ipak,  niti to ne bi bio problem da on nije uvjeren da  je tako neodoljiv. Znate da sam ga jednom uhvatila da kopa nos? Mislim da ne moram dalje objašnjavati o kakvoj se animalnoj privlačnosti između njega i mene radi.
Kad smo kod toga, niti on nije u meni vidio neku premiju; za njega sam ja bila blijedunjava, prozirna, sitna - nikakva ženica. Sitne građe, kratko ošišana i vječito zabrinuta oko svega. I vi i ja znamo da vaš muž voli konretne, dugokose, korpulentne i glasne žene.
Išla sam mu na živce jer sam čitala knjige, jer su me zanimale predstave i utakmice, jer sam željela razgovarati o svemu i svačemu. Išao mu je na živce čak i moj mačak Stanley. Njega je zapravo živciralo sve što je imalo veze sa mnom.

Jer znate, ja sam već imala jednu veliku, sudbinsku, sveživotnu ljubavnu priču. I sjećam se kako treba izgledati, kako se osjeća  i proživljava prava ljubav. A ovo nije bilo niti milimetar od prave stvari.

Imate se pravo zapitati; ako mislim da je vaš muž baš toliko jadan, što sam uopće radila s njim ovih šest mjeseci?
Niski porivi. Dosada. Strah od samoće. Nesigurnost. Frustracija tuđim sretnim vezama. Ne znam... Slučajnost.  Ali ljubav? To nikako ne.
Hvala vam da ste mi pomogli da uvidim u kakvu sam se  jeftinu i ispranu verziju sebe same pretvorila. Kako god to vama zvučalo, patetično ili jadno, sa vašim mužem sam dodirnula dno. Moj život nije trebao  ispasti ovako jer je na samom na startu izgledao vrlo obećavajuće.
Jer znate, ja sam sve razrede prošla sa odličnim, bila sam oslobođena mature, diplomirala sam sa počastima, dobila sam nagradno sudjelovanje na  Göthe Institutu na prilično kompliciranom znanstevnom projektu. Godinama sam igrala rukomet i bila sam kapetanica tima. Moji roditelji su dragi, pošteni i obrazovani ljudi. Moja majka je profesorica francuskog, a otac je bio profesor glazbenog.  Odgajali su me tako da su me ohrabrivali da vjerujem u  sebe i poštujem druge.  Imala sam sretno djetinjstvo, puno prijatelja i predivne, duge ljetne praznike (kupanje na jezeru, beskrajne vožnje biciklima i puno, puno smijeha).  Dobra sam kćer i odana prijateljica. Kada me jednom doista upoznaju, mislim da me ljudi uglavnom zavole.
Vidite, ja nisam šljam. I definitivno nisam kurvica, osoba koja će se vucarati sa čovjekom kojeg ne voli. Više ne.
Čula sam da ste vi obrazovana, uspješna i odlučna žena (svaka vam čast na diplomi ing. strojarstva).  Nadam se da ćete smoći dovoljno snage i želje da oprostite onoj svojoj budali od muža. Jer ipak vjerujem da osim što je napuhana budala, vaš muž je možda duboko izgubljen i nesretan sam sa sobom. Vjerujem da vas on treba da ga opet pronađete.

S poštovanjem (ma što god vi o tome mislili),
Saša Mejer

I prije nego se predomislim, prije nego si dam šansu da odustanem, držeći dah, stisnem Send. 

1.

Psujem u sebi dok zaključavam vrata svoje stare Corse i saginjem se prema  vanjskom retrovizoru napuknutog stakla da provjerim šminku. Prstima skidam sloj svjetlucavog sjajila sa kapaka,  a jagodicom malog prsta brišem podeblju crtu sivo-plave olovke za oči.
Odjednom se sama sebi činim prenašminkanom, kao paradni konj, a u maloj zgodnoj haljinici golih leđa se osjećam kao slon u staklani. Oduvijek sam željela nositi malu ljetnu haljinicu koja otkriva leđa, za vrtne zabave na koje nikad ne idem ili romantične ljetne noćne provode; za Jazz  koncert uz more ili neki film. 

Dolazak ovdje večeras je bio užasna ideja, totalno amaterska. Nespretno teturam šljunčanom stazom u visokim petama i osjećam se poput zadnjeg idiota. Srce mi lupa, a želudac mi se grči kao pred  ispit o kojem mi ovisi godina koju sam već nebrojeno puta pala. Ispit koji polažem sama za sebe, ispit koji polažem za Ritu, da joj pokažem da me nije strah Erika niti da imam bilo kakvih osjećaja koji vise u zraku.  Da joj dokažem da je sve umrlo i da sam njemu, njoj, sebi – oprostila. Kao da polažem ispit o kojem ovisi da li ću samu sebe uzimati za ozbiljno. 

Da se barem nismo posvađale prošlog tjedna kad sam se predomislila oko dolaska na ovu namontiranu feštu. Namontiranu i usiljenu. Sama pomisao da ću ga susresti ovako dogovoreno i svjesno činila mi se toliko apsurdnom, gotovo perverznom, nakon svega što se dogodilo. 
I to sam rekla Riti; nakon svega što se dogodilo ne mogu se samo tako naći s njim. Ili njom. Pričala sam joj o tome bez prestanka kad smo se u nedjelju vozile biciklima oko Jaruna.
Njen šutljivi muž je vozio dalje iza nas sa njihova dva sina, mrzovoljna teenagrea. Slušala me, ali joj sa lica nije silazio izraz blage iritacije.

„Prestani to govoriti „nakon svega što se dogodilo“.“
„Pa kaj ne valja? Jel` nije tak`?“

„Pa ne znam, zvučiš tako... Ogorčeno. Možda je vrijeme da se stvarno suočiš sa njima.“

„Molim?“ Viknula sam malo preglasno. „Ja da se suočim?“ Odjednom sam osjetila kako me obuzima bijes i osjećaj izdaje. „Pa oprosti, nisam ja ta koja se spetljala sa dečkom svoje najbolje...“

Nisam stigla niti završiti rečenicu, a ona je sišla sa bicikla, dala mi znak da se stišam i pričekala svoje dečke i rekla im da „teta Saša i ja ćemo malo prozujati, vidimo se na kraju i onda idemo na sladoled“.

Kad su odmakli, ljutito me pogledala.
„Eto vidiš, baš to, e to me  baš izluđuje kod tebe!“ Protrljala je čelo i umorno me pogledala.“Već deset godina slušam to jedno te isto,“ i napravi grimasu i oponašajući me:
 „Ja sam Saša, pa nisam valjda  ja spavala sa dečkom svoje najbolje prijateljice.“
Prođe jednom rukom kroz kosu i duboko udahne.
„Ne mogu to više slušati. Žao mi je, grozno je to što se dogodilo. Ali... Čini mi se da si užasno nesretna i da nisi oprostila, nisi zaboravila, nisi krenula dalje.“
Rita se zagleda u svoje ofucane tenisice i nastavi tiše.
 „Ponekad čak niti ne moraš ništa reći, vidim ti to u pogledu, u tvojim propalim vezama, u poslu koji ne podnosiš.“ Frkne nosom i nastavi, “I taj Matija,  kaj uopće tražiš s njim..“

Znam da je Matija iritira od prvog dana i otvoreno mi je davala do znanja da sam ja za njega premija, a on za mene niti utješna nagrada.  Tu ostajem bez  protuargumenata jer Matija stvarno zna biti antipatičan i njegov superioran stav odbija ljude, a da za njega nema baš nikakvo pokriće; nema znanja, karizmu, vještine niti izgled kojim bi svoju prirodnu bahatost mogao barem malo ublažiti do granice prihvatljivosti. Čak i da je to sve to podnošljivo, on je oženjen. Na listu njegovih odbojnih osobina dodaje se i ova: varljivi gad.

Stojim u šoku i ne vjerujem da je upravo ovo sad izgovorila. Osjećam da mi se grlo steže  i samo što ne zaplačem. Ne znam da li sam uvrijeđena ili povrijeđena. Nisam pojima imala da me vidi tako patetičnom i jadnom.  Ne znam što mi je gore sjelo; biti jadan i patetičan i da te takvom smatra tako dobra prijateljica ili joj dokazivati da to zapravo nisam.  I to joj kažem drhtavim glasom, spremna da istog trena odem kući i ne pričam s njom o tome ama baš nikad više.
„Saša, ja sam direktna, to valjda znaš. Ali baš zato jer te toliko volim, moram ti to reći.“ Pročisti grlo i odlučno me pogleda:“Moraš početi stvarno živjeti. Već se pomalo i bojim za tebe...“ Premjesti se s noge na nogu. „ Osim toga, ti i Erik tehnički više niste bili skupa kad su se on i Marion spetljali...“

Pogledam je u nevjerici. Ima pravo. Nismo više bili skupa. Ne znam što bih joj na to rekla. Osim, „to je bilo prije sto godina i bez veze... Zašto ja sada moram o tome razglabati... Zašto ja moram oprostiti...“ Osjećam da želim pobjeći iz ovog razgovora i ne želim  da spomene Marionina pisma i da produbljujemo temu koju sam ja sama započela.

„Pa mislim da ti jako dobro znaš zašto...“ Pogledala me istim pogledom kao i moja mama kad mi uđe u misli. Zato Ritu volim, ali me iz istog razloga i ponekad beskrajno nervira;  to njeno nepogrešivo rukovanje sa mnom.

I onda kad ne znam kako drugačije uzvratiti, izlanem:
„Ma nemoj, a ti kao radiš posao koji obožavaš i ti baš ono kao znaš kako treba živjeti. Tvoj život je san snova...“

Znam da zvučim kao petogodišnjakinja koja nije dobila sladoled i istog trena požalim što sam to rekla jer joj na licu pročitam razočaranje što njen sjebani život koristim kao izgovor. Povrijeđena je.

“Jako dobro znaš da ovaj razgovor nema nikakve veze sa mnom.“

I nema, istina je. Sjetim se sati i sati razgovora, ispovjesti o njenom nesretnom braku i bolesnoj posesivnosti njenog muža i njenoj opčinjenosti zgodnim pedijatrom sa odjela iznad hitne gdje radi. Znam da ponekad odu na kavu i da razgovaraju, ali i da bi je muž sravnio sa zemljom da za to sazna.

Preplavi me sram jer sam tajnu koju mi je povjerila korisitim na tako jeftin način; da opravdam sebe i da skrenem pažnju sa svojih slabosti.
I da nekako ipak popravim popodnevno druženje, dotaknem joj ruku i pomirljivo kažem:

“Imaš pravo, otići ću na tu glupu roštiljadu.“ Iako u tom trenu nisam svjesna što će mi to donijeti, ipak pristanem na to i znam zašto.


***





Nisam mogla skinuti pogled sa njegovih nogu.

Jednostavno nisam mogla.

Pravila sam se da gledam u daljinu, galebove, češke turiste kako gule jabuke desetak metara od nas i par jedrilica u daljini, ali pogled kao da je sam odlučio kliziti po njegovim savršeno oblikovanim listovima, mišićavim i opaljenim suncem na baš na pravim mjestima.

Razmišljam kojim sportom se bavi, možda trčanjem. Definitivno trčanjem.
Pokušavam samu sebe napraviti manje očajnom nego što jesam i skrećem si pažnju sa bezobrazno zgodnog stranca , ali ništa ne pomaže. Knjiga koja mi stoji nepročitana, moj omiljeni Updike i njegov Brazil. Nesretna ljubavna drama mlađahnih ljubavnika odjednom mi se činila očajno mračna i depresivna, a ne kao kad sam je tek kupila,  kao odlično djelo puno književne  čistoće i mudrosti, kako je napisao neki književni kritičar.   

Bilo je to prije revivala pomodnih sunčanih naočala u stilu Jackie O. pa su male lenonice loše skrivale moj zadivljen pogled. On i njegov prijatelj su stajali  nama okrenuti leđima i gledali prema moru. Ispravila sam se iz poluležećeg položaja, sjela na ručnik i malo se nagnula  unaprijed da još bolje promotrim te božanstvene muške noge i sve ono što dolazi iznad njih. Lijepa, čvrsta muška guza. Visina savršena, i iako stoji na mjestu već pola sata kako ga promatram, prepoznajem neku gipkost u tijelu i ramena u kojima se poželim izgubiti.

U dobi kad imaš dvadeset i tri, to je sve što gledaš.

Mladić sa nogama se svako malo okrene u stranu, razgovara sa prijateljem koji izgleda poput prediomenzioniranog ragbijaša dobrog srca. Živo gestikuliraju i vjetar donese pokoju riječ do mene.  <em>... Ma daj, stari... Nema šanse... Zrinka i njena stara..  Postavlja ultimamtume... </em>

Kosa mu je mokra od kupanja i od toga mi se stvori val uzbuđenja u želucu. Ne mogu objasniti zašto sam u samo par dana postala opsjednuta njime, <em>Nogama</em>, ali nije da sam se previše zamarala razlozima.

Na  toliko čekanom i željenom ljetovanju, nakon godina i godina štrebanja i položenih svih ispita u roku, nakon što  mi  je ostao samo diplomski, mogla sam si dozvoliti barem jednu ljetnu avanturu. Da i ja imam poneku pikanteriju za unučad, pomislila sam i zamislila se kao bakica sa punđom kako okupljenoj djeci pričam svoje vruće ljetne avanture, a oni se hihoću. 

Svako malo provjeravam da li Marion još uvijek spava na ležaljci u hladovini pored mene i nadam se da nije primjetila kako već treći dan zaredom doslovce buljim u Noge.  Ali ne, ona nije sklona istraživanju, a još manje čitanju tajnih signala ako ona sama nije mračni predmet želja.

I kao da mi čita misli, promeškolji se i nešto promumlja. Krene se napadno rastezati i odbaci ručnik kojim je bila pokrivena. Otkrije zategnuto tijelo u kratkim hlačicama i minijaturnom topu. Podigne kosu i zabljesnu njena lijepa mršava preplanula ramena. Počne se žaliti da je gladna i da je boli glava. Krene se skidati u kupaći, a ja se istog se trena u sebi pozdravim sa Nogama jer kraj Marion u kupaćem  i njene sjajne kose preko njenih lijepih mršavih ramena, nemam šanse. Nema tog muškarca koji će primijetiti mene pored nje. I prije nego što mi stigne išta drugo reći, kažem joj da idem u more. Ustanem i namjestim donji dio kupaćeg, raspustim kosu jer je volim smočiti i potpuno zaroniti. Jednostavno pobjegnem od Marion tako da me Noge ne uspoređuju s njom. Što sam dalje od nje, to bolje.

Plivala sam, činilo mi se dugo, more je mi je ohladilo glavu. Voda je bila glatka, savršena i djelovala nekako utješno. 

Moja mama oduvijek govori da je voda moja prava mama, jer me je kao malu jedino kupanje smirivalo od neutješnog plača.  Pomislim da će ovo ljetovanje biti isto kao i svako drugo sa Marion, a ja si sama uopće ne pomažem.

Izađem iz mora, zagladim kosu, ocijedim je i krenem nazad prema njoj. Nakon samo par koraka osjetim lagani dodir na ramenu, okrenem se i potpuno se izgubim jer to Noge stoje ispred mene.

Smješi mi se. Lijep, zdrav, sunčan osmijeh, kao i izblijedjeli pramenovi kose. Sve oko njega je lijepo, zdravo i svježe.

Ispričava se ako je nametljiv i govori mi nešto kao da me viđa već par dana na plaži i ako bismo ja i prijateljica, <em>ja</em> i prijateljica, došle navečer u uvalicu izvan mjesta na druženje, njegov prijatelj slavi rođendan. Bit će tridesetak ljudi.

Ostatak nisam čula, samo sam ga gledala. Prišao mi je kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. Samo tako. Kaže da se zove Erik i saznajem da ima dvadeset i sedam godina. Na postdiplomskom je negdje u inozemstvu, ali sada trenutno na odmoru u Hrvatskoj.  Da je fešta od devet na dalje, neka ponesemo nešto protiv komaraca.

I da, Saša, lijepo ime. I da sam bijela, ne sunčam se? A da, vidi da imam pjegice, bolje da se čuvam sunca. Ja gledam u svoje žute japanke i pomalo istrošeni roza lak na nožnim prstima i tek nakon tih prvih par minuta osjetim kapljice vode kako mi  se cijede niz kožu i mislim da trebam otići po ručnik i obrisati se, ali ne želim, stvarno, ne želim prekidati razgovor.  I onda me upozna sa ragbijašem Tomom, a ja pozovem Marion koja mi donese ručnik i ja se konačno obrišem.
Marion  ostane vidno zapanjena Erikovom pojavom i upitno me pogleda, nimalo diskretno. Tako smo stajali u krugu i pričali, nas četvero. Marion se pomalo prenemagala i malo previše hihotala, zabacivala kosu amo-tamo i barem osam puta u deset minuta  uzviknula, potpuno nepotrebno uz razrogačene oči, za što je valjda mislila da je strašno privlačno: „Ma daaaaaajjjjj...“ Prepričavala je neku zgodu o sebi, a kako drugačije, ali on je cijelo vrijeme pogledavao mene od čega mi se ugodno vrtjelo u glavi. Bilo je očito da ga ona ne zanima. Ne u tom smislu. Zanimala sam ga ja i to uopće nije skrivao. 

Na kraju, kad smo se nas dvije krenule spremiti u naš hotel, a njih dvojica otišli svojim poslom, već sam krenula pokupiti stvari kad on vikne moje ime.

„Saša...“ stajao je i sunce mu je ulazilo u oči, a ja sam se doslovce zalijepila za njegov pogled. „Da?“, nisam mogla skinuti osmjeh sa lica.

„Čuvaj se sunca...., lagano se nacerio i jedva primjetno mi namignuo.

Od čega mi se lagano zavrtjelo u glavi kao onim slabokrvnim frajlicama u kičastim romanima Barbare Cartland.


***


Tomo mi prilazi sa onim svojim velikim osmjehom i toplim zagrljajem. Komentira da sam jako mršava i jedem li išta.

Onda me jako stisne k sebi i prošapće: “Iza je, u voćnjaku, hoćeš da idem s tobom?“

Kažem mu da ne treba, iako ne ispuštam njegovu ruku, grčevito je stišćem kao utopljenik slamku.

Rita nije došla sa mnom, ona i muž su se opet gadno posvađali. Neka ja idem, a sutra da dolazi kod mene na kavu i da ćemo razgovarati.

Potpetice su mi previsoke i sada vidim potpuno neprimjerene za Tominu podsljemensku vikendicu. Ljudi koje ovdje vidim su neki naši stari prijatelji, a neki su novi kojima ne poznajem lica. Stopala me već sada luđački bole i osjećam se kao čaplja. Skinem elegantne sandale sa remenčićima.

Pitam se koji mi je vrag bio da sam se ovako obukla, svi oko mene su u jeansu i japankama, neke žene su u sportskim haljinicama,  a jedino ja sam naprlitana ko paradni konj.

I baš kao i prije deset godina kada sam ovuda hodala bosa, uzmem sandale u ruke i proguram se kroz malu terasicu punu ljudi koji su se sjatili oko posluženog roštilja. Bučno se pozdravim sa Snješkom , Karlom i Ivom uz obavezno <em>ludnica na poslu,  moramo na kavu i kaj se ne javljaš</em>.

Zadržim se s njima desetak minuta i svim silama se trudim skoncentrirati na razgovor, ali misli i pogled mi leti prema stražnjem djelu kuće. U zraku se osjeća miris roštilja i meni omiljenih paprika sa grila, ali hrana mi je sada zadnja na pameti.

Odšećem iza kuće, prođem uz staru garažu u kojoj je još uvijek parkirana stara Lada Niva kojom smo se nas četvero vozili po Sljemenu,  onog istog ljeta nakon što smo se vratili sa Hvara.

Čujem svoje ime i okrenem se. Tomo stoji iza mene.

 „Jesi dobro, sigurno nećeš, mislim... da odem s tobom?“

„Zašto?“

„Pa ono, mislio sam...“

„Da li bi me trebalo biti strah? Erika?“  Smiješna mi je ta Tomina silna briga, ali me istovremeno  gane toliko da mu poželim reći da mi je on brat kojeg nikad nisam imala, što i nije daleko od istine.

„Ja mislim da bi njega trebalo biti strah mene!“ I krenem se glasno smijati. „E, a zamisli da ga istučem!“

Tomo se na to naceri i zabije šake u džepove traperice.

I stvarno, odjednom sagledam svu komiku cijelodnevnog uređivanja, nabadanja na potpeticama po šljunku i beskrajnog vijećanja sa Ritom. Sve to mi u trenu postane strašno smiješno i shvatim da je meni sve to zapravo ok. Ja sam dobro, sve će biti baš kako treba.

Ne mogu si pomoći a da ne pitam Tomu.

„E, a Tomo? Kak` to da ste si ti i Erik ostali tako dobri nakon svega? Mislim, oprostio si mu? Ili što, ne kužim...“

On bespomoćno raširi ruke i slegne ramenima :“Kad ga vidiš, znat ćeš. Ovako jadnog ga nisam nikada vidio. Pogotovo zadnjih par godina.“

„Znači stupanj jadnosti raste s godinama?“

„Tako nekako.“ Nasmije se, a ja ga lagano gurnem prema kući.

„Idi, ne trebam te, gosti te čekaju.“

Odjednom se osjetim snažnom i nedodirljivom, bez gorčine i samosažaljevanja. I svidi mi se taj osjećaj.
Na mjestu gdje je Tomin tata imao vrt, sada je voćnjak sa sjenicom na na samom dnu .

Kroz rešetkastu ogradu ne vidim sjedi li tko u njoj jer je obrasla bršljanom. Zaobiđem je  i stanem pred ulaz sjenice, točno nasuprot klupice na kojoj sjedi on.

Stojim pred njim, bosa, prljavih nogu od hodanja kroz voćnjak, u haljinici golih leđa i razmazane šminke. Nisam zaustavila dah, niti mi je srce lupalo. Potpuno sam svjesna kako sve ovo izgleda; ja sam došla k njemu. <em>Došla sam k njemu</em>.

Iako su mi noge bijele i vide mi se one male žilice na potkoljenicama i iako već pola godine ne vježbam i mišići mi nisu baš najzategnutiji, u ovom trenutku mi je to svejedno. On digne pogled i u očima mu vidim iznenađenje pomiješano sa oprezom. Vidim, znam,  da nije siguran da li se smije nasmiješiti ili se od njega traži da ostane ozbiljan.  On je, isti je.
Njegov pogled koji sam pomalo zaboravila, a koji mi je tako duboko usađen da me sjećanje na njega lagano zaljulja u glavi. Ali samo na tren. Sve je oko njega tako dobro poznato.

On niti ne zna da sam ga prije par godina vidjela sa Marion, ne zna da sam već onda vidjela da ima malo sijedih.

„Ej.“  Jedino je što mi pada na pamet i razvučem usta u osmijeh.

„Ej ti...“ Sretno se nasmiješi, ali ne previše. Ima par sitnih borica oko očiju. Ustane sa klupice, ali ja mu rukom dam znak da sjedne. Bez grljenja i sličnih gluposti, pomislim. U nelagodi se vrati na klupicu i prođe lijevom rukom kroz kosu i kažiprstom krene kružiti po uhu. Tog pokreta se sjećam. Pokret nervoze.

„A tu se skrivaš, a?“

„Je, imao sam neki poziv pa sam se maknuo.“ Sigurno je pričao s njom. Ali to me ne zanima, ne? Stavi mobitel u bočni džep svojih skupih desert storm hlača.

 „Kako si ti? Pretpostavljam da je komentar da se dugo nismo vidjeli pomalo ofucan, ne?“
Nasmije se i pokaže zube. Isti red lijepih bijelih zubi, ne previše američkih, što je dobro. I da ga danas upoznam, svidio bi mi se. Ne, ne bi mi se svidio;  <em>totalno bi me imao</em>.
Otjeram glupe slabićke misli kao dosadne muhe.

„Pa ono...Dobro sam. Bila sam malo u dilemi da li da dođem ili ne.. Sada više nisam, očito...“, cvrkućem, pretjerano veselo.  „Bez veze, mislim, ja sam ja, ti si ti. Nema drame, ne?“  I stvarno, nekako se počinjem opuštati, osjećam se posve normalno uz njega.

„Točno tako,“ djeluje ugodno iznenađen mojim dobrim raspoloženjem i to me potpuno razoruža.

„Kupila sam i novu haljinu, sva sam se upicanila“ Pogledam ga ukoso i upitno dignem obrvu i odmah shvatim da izgleda kao da flertujem s njim.

„Lijepa si..“ Razvuče usta u lijeni osmijeh, sad već opušten i oči mu se nasmiju. „Uvijek si bila lijepa.“

„To je u redu da kažeš, ali nije potrebno“, lažem pristojno i sjednem kraj njega, ne preblizu.

„Saša, ja...“, ne stigne ništa reći jer ga prekinem.

„Ne sada, nemoj...“ I stavim kažiprst na usta, „psssssst....“

On kimne da razumije. Gledamo zajedno prema suncu. Čujem ga kako diše i zatvorim oči. Šutimo i on i ja jer ne znamo o čemu bismo sada trebali pričati. Ne pričamo o tome što je bilo, niti o tome da mu nisam odgovorila na niti jedan mail koji mi je poslao u zadnjih par godina.
Ne pričamo o Marion niti o proteklih deset godina. Ovo sad, ovaj trenutak je potpuno izdvojen od svega. On pruži ruku i kažiprstom mi takne dlan, gledajući i dalje ispred sebe.  Kajanje, opraštanje, samoća, gorčina... Sve preteški pojmovi za ovako savršenu ljetnu večer.
Ne pomaknem ruku. Pustim da njegov prst miluje unutrašnjost mojeg dlana.

Čujem zrikavce u daljini, a sunce se počinje spuštati. Moj mobitel u torbici signalizira da mi je stigla poruka, ali čak me niti to ne uspije vratiti u stvarnost. Pogledam od koga je. Matija: <em>otišla je na vikend kod mame. Doma si? Stižem za 10 min.</em>
Izbrišem poruku, stišam zvuk mobitela i vratim ga u torbicu.
„Idemo nešto popiti?“, ustanem veselo. Večeras ću se zabaviti, odlučim. „A i gladna sam. Ti?“

„Pa nisam jeo skoro ništa cijeli dan, mogao bih, da.“

I odšećemo nazad do kuće, njegova ruka me par puta okrzne po boku i ja se trudim to ignorirati.

Zastanemo par puta, priča mi o svojem poslu, novim ponudama koje dobiva i stresnom životu u Americi.O tome da je sretan da će barem idućih nekoliko godina provesti u Hrvatskoj. Priča u jednini i ne spominje nju, niti Niku.

I onda kao da je čuo moju misao, kaže: “Od rastave razmišljam da se vratim doma, a sad se konačno otvorila prilika.“

Iznad glave mi je ogorman upitnik. Poželim ga pitati o rastavi, ali ne mogu. Nisam za to znala. Ako je tako, ne razumijem svrhu novinskih naslovnica, zajedničkog fotografiranja i idiličnih napisa. <em>Supruga nagrađivanog hrvatskog novinara: veselim se povratku kući</em>
Ipak, odlučim na sve samo pristojno kimati glavom i ne pitati ga ništa, ne večeras. Pričam mu o sebi, o poslu kojeg želim promijeniti, a malo toga poduzimam, o mami i njenim fiks idejama koje me izluđuje, o tati koji je umro prije pet godina. I kako ništa više nije isto otkako ga nema. Pokušavam biti optimistična, otjerati onu tužnu sjenu iz sebe svaki puta kad ga spomenem i uspjevam. Jer iako ništa više neće biti kao i prije, meni poznato i drago,  večeras sam okružena  veselim ljudima, dobrom muziku i ljetom u zraku.

Kasnije se presvučem u prevelike traperice i pulover Tomine sestre i priključim se društvu na zatvorenoj terasi. Sjednem na pod, prekrižim noge i pijuckam vino. Uz prigušenu svjetlost svijeća i urnebesan smijeh, prisjećamo se zaboravljenih događaja koje prepričavamo po stoti puta, izvlačimo ih iz naftalina; sa koncerata, zajedničkih ljetovanja, proslava.. Pijanstva, drame i ljubavi, sve je došlo na red, osim nas četvero. Nitko ne spominje romansu između Marion i Tome i njegovo slomljeno srce. Niti Erika i mene.

Osjetim pogled i okrenem glavu. Shvatim da me gleda sa drugog kraja terase. Kad nam se pogledi sretnu, on digne čašu da mi nazdravi i učini mi se da je rekao:“Za nas.“

Malo smo svi pijani i čini mi se da sam pogrešno protumačila pa spustim pogled i ne uzvratim mu. Obrazi mi gore i osjećam da sam uvučena u nešto novo i staro istovremeno.


***


Zabava se protegne do sitnih noćnih sati i nas nekoliko na Tomino inzistiranje ostanemo prespavati u kući.
Kuća je velika i ima dva krila na dvije etaže. Tomin tata se par godina prije smrti počeo baviti seoskim turizmom što, suprotno njegovim nadanjima, niti jedno od njegove četvero djece nije nastavilo. 

Tomo, njegova dva brata koja su živjela izvan Hrvatske i sestra Sonja su međusobno dijelili kuću za odmor povremena druženja i okupljanja. 

Malo prije podneva siđem u dnevni boravak.
Zrinka, Tomina žena mi donese šalicu kave i posjedne me za veliki stol u kuhinji na kojem je već serviran doručak.

Zrinka je jedna od onih analnih tipova; organizirana i ukočena do boli. Ne propušta naglastiti kako u njenom životu ama baš sve štima i kako joj kuća blista, kako nema zadatka koji ona ne može ili ne stigne obaviti. Od savršeno odabranih deterdženata koji skidaju apsolutno sve mrlje, preko prezirivog osuđivanja onih koji uđu u minus na tekućem jer ne znaju s novcem, do prenaglašene potrebe da prikaže svoj brak apsolutno savršenim, iz svake njene rečenice vrišti potreba da istakne sebe i omalovaži druge.
 Možda je najiritantniji dio nje to što se obožava zgražati nad tuđim propalim brakovima i ljubavima  i naširoko raspravljati  i osuđivati tko je kriv za slomljena srca nekih potpuno nepoznatih ljudi, samodopadno komentirajući da ona ne vidi da bi se to njoj ikada moglo dogoditi. Prema meni je oduvijek osjetno rezervirana i sumnjičava i znam da joj se ne sviđa da me Tomo često grli i dodiruje na naš prijateljski način.

Kao sada; Tomo dolazi u kuhinju zaštitnički me stisne za rame i poljubi u obraz.

„Jutro, jesi se naspavala kod nas seljaka?“ namigne mi i baci u zrak jabuku koju spretnu uhvati.

„A ha, malo me slama nažuljala, ali inače super,“ nakesim mu se.

„Moramo paziti na tebe, ti si gradsko dijete, je tak` Zrinka?“ Tomo itekako zna da sam odrasla na selu, a ja jako dobro znam da je pravi razlog što tako titra nada mnom Erikovo prisustvo. 

Pogledam Zrinku, a njen ukočeni izraz lica i usiljeni osmijeh govore da želi da se gubim odavde što prije.  Pitam se je li normalno da sretno oženjeni muškarac toliko često dodiruje svoju prijateljicu i da ga ne uzrujava prisustvo njegove žene i njeno negodovanje.  Ali duboko u sebi znam da nisam ja ta koju Tomo želi zagrliti. A nije niti Zrinka, što i ona zna. I baš zato jer ju ja previše podsjećam na nju, ne voli me imati u blizini – svojoj, niti svojeg supruga.

Pogleda me svojim tamnim, grubim očima, lagano digne jednu obrvu baš na granici nepristojnog i kaže mi:“Joooj, gle Saša, već ti je skoro jedan! Nisi spominjala da imaš nešto dogovoreno u dva... Mislim, da ne zakasniš...“

Usiljeno ljubazno mi se nasmiješi i ne skida pogled s mene. Shvatim poruku i prije nego išta izgovori, ustanem, a ona skloni moju šalicu nepopijene kave i tanjur ispred mene i odnese ih u sudoper. Tomo zakoluta očima, iznerviran njenim ponašanjem. Ustanem prije nego mi Zrinka stigne išta više od toga reći.

Kroz glavu mi prođe Erikovog pogleda kroz svjetlo svijeća i kako mu usne oblikuju riječi za nas i ništa od toga mi se ne čini stvarnim. Niti to da sam tijekom večeri više puta uhvatila njegov pogled.

„Obične pizdarije, dosta s tim“, pomislim i odmahnem glavom.
Prije nego krenem, zastanem na tren pored svojeg auta i noktom zagrebem po staklu da skinem sasušene mrvice nečega.

Ulazim u auto kad začujem svoje ime.
Erik, bezobrazno zgodan i neobrijan stoji iza mene. Pojavio se niotkuda. Osjećam da mi crvenilo nadire u obraze, moje prokletstvo s kojim se borim otkad znam za sebe.

 „Saša, čekaj!“, dotrči do mene. Primjetim kako moj stara Corsa  djeluje poput otrcane igračke u usporedbi sa njegovim blještavim mobitelom i skupim tenisicama. Dva svijeta, pomislim.

 „Mislio sam, ako me do sada nisi ubila, valjda niti nećeš“, sam se nasmije na tu svoju šalu. Sigurna sam da je tu rečenicu uvježbao. Kladim se da je očekivao da ću s nasmijati, a kad ja ostanem ozbiljnog lica, ugrize se za donju usnicu i skrene pogled.

Svjesna sam kako izgledam i nemam potrebu glumiti da sam nešto što nisam. Jutarnje blijedilo odaje da sam sinoć malo previše popila. Kosa, koja zna i bolje izgledati, mi je skupljena u neurednu punđu, u majici sam bez rukava i Sonjinim prevelikim trapericama.  Svoje otmjene štikle od sinoć držim u rukama, haljinica je uredno presavijena ispod pazuha. On mi se desio tako davno, tako davno da više nije važan, pomislim.

„Ovaj... Mislio sam...“, započne pa zastane. Izbjegava moj pogled. Čarolija od sinoć je nestala i na danjem svjetlu kao da se spustio stakleni zid zmeđu nas, kao da tek sada osjećam težinu proteklih deset godina. Stranci smo jedno drugome.

„Da?“, upitno ga pogledam, najneutralnije što mogu, kao što bih pogledala stranca koji  me na ulici pita za smjer.

„Drago mi je da sam te vidio,“ kaže kad me napokon pogleda u oči.  Iako sam sigurna da je htio reći nešto sasvim drugo. Ne znam što sam očekivala, da me pozove na večeru, kavu? Da klekne i da se pokaje? Ne znam što bih htjela jer zapravo sam sve sigurnija da mi je svejedno.

„Također“, mlako se nasmijem i otvaram vrata auta. „Moram ići“, kažem ljubazno i pomalo ukočeno.

Izgleda kao da želi još nešto reći, neka ne idem još i da li ćemo se vidjeti. I kao da ja želim da mi to kaže. Sve je to u mojoj glavi. Bježi odavde što prije, govorim si. 

I mahnem mu, uđem u auto i  odvezem se svojom starom Corsom.

Nakon što malo odmaknem, prije prvog zavoja pogledam u retrovizor, a on još uvijek stoji na istom mjestu. 

Nepomičan.